“The Gentleman” (The Gentleman): Lako je voljeti

Marko Lucijan Hraščanec nije nepoznato ime na domaćoj glazbenoj sceni, poznat je po svom angažmanu u koprivničkom art core sastavu Moskau i u bendu U pol’ 9 kod sabe. Hraščanecova uloga u ova dva benda je pritajena, nenametljiva i sramežljiva, i to vjerojatno ne njegovom krivnjom jer su u Moskau ispred njega dvije ekstravagantne ličnosti, Ivan Grobenski i Django Ivan Laić, dok mu u U pol’ 9 kod sabe spotlight opet krade živopisna Martina Zvonić. Daleko od toga da Hraščanecova uloga u ovim sastavima nije značajna, no on je uvijek bio u sjeni, koliko god njegova gitara ili saksofon predivno zvučali.

Stoga mi je bilo neizmjerno drago kada sam još 2016. saznao da ovaj čovjek kreće raditi solo. Pod pseudonimom The Gentleman Hraščanec je ispočetka održavao kraće nastupe, a među tada još rijetkim autorskim pjesmama često je izvodio i covere čije su odlične i svježe interpretacije najavljivale nešto zbilja novo na domaćoj glazbenoj sceni. Drago mi je i što, na koncu, jedan neizmjeran talent nije ostao skriven u nekoj sjeni, nikada ne zasjavši veličinom i blistavošću kojom je zasjao prvi Gentlemanov studijski uradak, jednostavno naslovljen “The Gentleman“.

Kroz jedanaest pjesama i nešto više od četrdeset minuta Gentleman nas upoznaje s cjelokupnom raskošnošću svojega talenta i, iako mu je ovo tek prvi samostalni uradak, nevjerojatnom zrelošću u stvaranju pjesama. Na prvu se dobiva osjećaj da se radi o neizmjerno kvalitetnom i školovanom glazbeniku koji će se na jedan nenametljiv, intiman, sramežljiv, ali istovremeno nevjerojatno jak i emotivan način približiti i najzahtjevnijem slušatelju. U Gentlemanovoj glazbi nema neistine, nema patvorenosti i pretvaranja, već sve ono što čini jednog umjetnika, glazbenika i pjesnika stoji ogoljeno pred nama, dajući nam sukus cijelog svojega bića na upoznavanje. U tome i jest veličina ovoga albuma.

O glazbi i drugim važnim stvarima

Glazba Gentlemana zapravo je vraćanje počecima. Vraćanje jednostavnosti. Jedan čovjek i jedna gitara. Glazba koja se neće hvaliti raskošnim aranžmanima i inim nepotrebnim prenemaganjima, već ona predstavlja nešto osobno, nešto intimno. A to je najbolje izreći jednostavno. Osjećaji tako postaju preduvjet za glazbu, a ne obrnuto. Album “The Gentleman” intiman je umjetnički dijalog između Gentlemana i Mrs. Dulovsky i tu intimnost moguće je čuti kroz cijeli album. Što se Mrs. Dulovsky tiče, njezin identitet je misterij, no nevjerojatno moćan osjećaj povezanosti daje naslutiti da i nju zapravo interpretira Hraščanec, što možemo interpretirati i kao dvije strane jedne ličnosti.

Osim Gentlemana i njegove gitare, na albumu je moguće čuti i violine, violu, violončelo, harmoniku, tubu i zbor. Iako je riječ o velikom broju instrumenata, svaki je od njih iskorišten s velikom preciznošću i poznavanjem svakog instrumenta u dušu. Svaka pjesma zato zvuči posebno, drugačije i originalno, a svaki od ovih dodataka na Hraščanecov glas i gitaru ukomponiran je s velikom umješnošću i očitim poznavanjem pravila kompozicije tako da uvijek nakon pojave nekog novog instrumenta, želimo ga čuti još i još.

Dinamika i njezina važnost

Velika stvar je i dinamika s kojom se igra tijekom cijelog albuma. Tako se izmjenom tiših i glasnijih dijelova dobiva ne samo jedna, ova očita opreka, već njih cijeli spektar. Album zapravo počiva na njima i njihovoj kontekstualizaciji. Time svaka pjesma dobiva svojevrsnu moć i izdvaja se od druge osjećajem. Veliki broj pjesama izgrađen je upravo oko opreka, a gotovo u svakoj pjesmi zamjetna je dihotomija koja se postiže šaptom i prebiranjem po žicama gitare čemu se suprotstavlja glasnoća koja postiže efekt asertivnosti i nametljivosti. Pjesma koja mi prva kao primjer pada na pamet je Epitaph For A Friend koja kreće nježno i naglašeno emocionalno, a svoju kulminaciju postiže u osjećaju ljutnje.

Žanr ove glazbe je veoma teško ili nemoguće odrediti. Najviše zato što zadaća ove glazbe nije strogo ostati u nekom žanru ili biti nekim žanrom, nego jer je njena zadaća izbaciti osjećaje i upravo naći najbolje načine kako glazbom zatočiti jedan osjećaj. Iako na koncu album ispada takav da se nipošto ne može govoriti o zarobljivanju osjećaja, već o njihovom potpunom oslobađanju. Album je stoga slobodan; neopterećen žanrom i žanrovski fluidan.

O kazalištu i njegovim mogućnostima

Uz te dihotomije (nježnost – grubost, recitacija – pjevanje), naglašene emocije te značajne žanrovske fluidnosti, Gentlemanova glazba gaji veliki kazališni potencijal koji bi zaokružio i upotpunio cjelokupnu priču. Nije zato slučajno što će se zagrebačka promocija albuma održati upravo u Maloj sceni. Vjerujem da bi taj kazališni, vizualni identitet dao još jedan segment glazbi i na taj je način upotpunio. Kraj izražene ekspresivnosti ove glazbe i jako emocionalne snage koja se osjeti na svakoj pjesmi, kazališni segment logično se nameće uz ovakvu glazbu. Ne sumnjam stoga da će kazalište dati još jedan dublji smisao ovome svemu.

Mogućnosti kazališta su neizmjerne. Ako se njima na pravi način posveti, Gentleman će se tako podići na zavidnu glazbeno-scensku razinu. Pjesmama bi se tako naglasila njihova prava strana. Sounds Like Us, Balcony i Sea’s Been Changing definitivno ona nježnija i prisnija, singlu Crystal ona zavodnička, drugom singlu Crossing for Wildlife ona art i zanesenjačka, a pjesmi Srce ona doista veličanstvena.

Namjerno sam ostavio pjesmu Srce za kraj jer mislim da bi se samo o njoj mogao napisati cijeli esej. Pjesma je veličanstvena i jako se brzo, već nakon prvog slušanja, ističe iz cijelog albuma. A ako se jedna pjesma ističe iz odličnog albuma, jasno je o kakvoj je pjesmi riječ. Srce odlično kombinira recitaciju i pjevanje, mirni početak i jaki refren, engleski jezik i međimursku narodnu pjesmu Dej mi Bože joči sokolove. Sve to ukomponirano je u jednu zaista veliku pjesmu koja čini krunu ovoga albuma.

Zaključno

Teško je sažeti ovaj album u par rečenica. Sve gore napisano proizvod je višetjednog promišljanja i istraživanja. Ono ni u jednom trenutku nije bilo naporno ili zamorno, već sam se tih tjedana u potpunosti prepustio albumu i dopustio mu da se on u potpunosti izrazi u meni ili kroz mene. U tome i leži ljepota albuma “The Gentleman“. Vjerujem da će ovo isto učiniti svakome tko se barem malo uloži u njega. I rezultati toga uvijek će i nedvojbeno biti ispunjavajući. U to, naposljetku, ne sumnjam. Većini će se album već na prvu svidjeti, no ako samo malo više uložite u njega (ili u sebe), ispod površine krije se cijeli svemir ispunjen predivnim osjećajima u kojem možete puno naučiti. I o glazbi, ali i o sebi. Ako ste ikada izgubili vjeru u glazbu, a nadam se da niste, ovaj će vam je album vratiti. Vjerujte u glazbu.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.