17. siječnja 2025.

Vrijeme čitanja: < 1 minutaJedan od najvažnijih redatelja našeg doba, istinski umjetnik i vizionar, David Lynch, umro je u 79. godini.

mačke
31. prosinca 2024.

Vrijeme čitanja: 4 minuteDanas možda jesu glavni likovi memeova, svi imamo svoju najdražu „internetsku mačku”, ali mnoge su krznene loptice kroz godine bile i muze umjetnicima, nerijetko upravo piscima čiji su samotni čin pisanja upotpunjavale svojom nenametljivom prisutnošću.

Film

“Političke ideologije u trilogiji Vitez tame”(2. dio): Od Konzervativizma do Ekologizma

Batman, vitez
Foto: Prime VIdeo
Vrijeme čitanja: 7 minute

2.3.2. Konzervativizam 

Kao reakcija na liberalizam i socijalizam, pojavljuje se konzervativizam (lat. conservare – očuvati) čiji je temeljni cilj očuvanje statusa quo na svim poljima, od politike do ekonomije (Ravlić, 2003: 96).

Upravo je ljudska nesavršenost temeljna ideja konzervativizma čiji teoretičari drže da ograničenja ljudske prirode onemogućavaju društvu da krene u dugotrajne promjene i stvaranje utopijskog stanja kakvog primjerice predlažu marksistički mislioci (Dickerson i dr., 2009: 145).

Povijesno gledano, konzervativizam se razvio iz djela Edmunda Burkea pod nazivom „Razmišljanja o francuskoj revoluciji“ u kojoj je Burke među prvima izrazio sumnju oko radikalnog raskida s prošlošću te predvidio kaos i despotizam koji će uslijediti nakon toga (Dickerson i dr., 2009: 147).

Prema Russellu Kirku, postoji šest odrednica konzervativizma:

  1. vjera u transcendentni poredak koji ravna i društvom i savješću
  2. privrženost raznolikosti i misteriju ljudskog postojanja
  3. uvjerenje u nužnost postojanja poretka i klasa naspram ideje besklasnog društva
  4. sloboda i privatno vlasništvo usko su povezani
  5. vjera u propise naspram apstraktnog
  6. promjena nije nužno dobra te može unazaditi društvo (Dickerson i dr., 2009: 149-150).

Konzervativizam se pojavljuje u više oblika – kao autoritarni konzervativizam, paternalistički konzervativizam te liberalni konzervativizam (Ravlić, 2003: 101).

Autoritarni ili reakcionarni konzervativizam pojavljuje se krajem 18. stoljeća kao reakcija na Francusku revoluciju te ga obilježava težnja za povratkom na stari poredak i suprotnost liberalizmu utjelovljenom u idejama američkog Rata za nezavisnost i Francuske revolucije (Ravlić, 2003: 101).

Devetnaesto i dvadeseto stoljeće doba je nastanka i razvoja paternalističkog konzervativizma čije su glavne odrednice pragmatizam odnosno shvaćanje da konzervativizam može preživjeti jedino ako se prilagodi vremenu te da su ponekad promjene ipak nužne te ideje srednjovjekovlja kao što su paternalistička briga vladara za svoje podanike (Ravlić, 2003: 102-103).

To razdoblje slijedi liberalni konzervativizam ili neokonzervativizam koji počiva na idejama Hayeka i Friedmana te koji u prvi plan stavlja slobodno tržište koje je dotad bilo zanemareno, većim dijelom zbog utjecaja paternalističkog konzervativizma (Ravlić, 2003: 103-104). No, liberalizam ekonomske sfere neokonzervativci ne priznaju u ostalim sferama života (Ravlić, 2003: 104).

Ideje neokonzervativizma dijeli i nova desnica, predvođena Margaret Thatcher u UK-u i Ronaldom Reaganom u SAD-u, koja ga nadopunjava željom za obnovom tradicionalnih vrijednosti koje su, smatraju, potkopane u liberalnom društvu (Ravlić, 2003: 105).

2.3.3. Socijalizam 

Socijalizam se pak kao ideologija pojavljuje u 19. stoljeću da bi svoj vrhunac dostigao u 20. stoljeću, a njegovi temeljni elementi su:

  • planiranje odnosno planska ekonomija koja jedina omogućuje maksimizaciju ljudske sreće, a ne profita
  • zajedničko vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, no ne i nad potrošačkom robom
  • jednakost ishoda koja je usko vezana uz plansku ekonomiju i zajedničko vlasništvo
  • altruizam koji proizlazi iz prethodna tri principa i koji će biti temeljna karakteristika novog, socijalističkog čovjeka (Dickerson i dr., 2009: 161-162).

Povijesno gledano, ideje zajedničkog vlasništva bile su prisutne i u ranim kršćanskim zajednicama, no socijalizam kao politički pokret svoj nastanak duguje Francuskoj revoluciji i novinaru François-Noëlu Babeufu koji je bio organizator prvog komunističkog ustanka (Dickerson i dr., 2009: 162). Njegove ideje prihvatili su takozvani utopijski socijalisti poput Roberta Owena i Charlesa Fouriera koji su osnivali male komune u kojima je vlasništvo bilo zajedničko (Dickerson i dr., 2009: 162-163).

Socijalizam dobiva svoju prepoznatljivost djelima Karla Marxa i Friedricha Engelsa koji transformiraju socijalizam u doktrinu radničke klase zvane proletarijat (Dickerson i dr., 2009: 163). Kapitalizam mora biti uništen, a to će se dogoditi zbog njegovih internih kontradikcija, smatrao je Marx (Dickerson i dr., 2009: 163).

No, on nije vjerovao da se uništenje kapitalističkog sustava može dogoditi mirnim putem odnosno implozijom, već je bilo potrebno organizirati revoluciju i uspostaviti diktaturu proletarijata (Dickerson i dr., 2009: 164-165).

Više je vrsta socijalizma od kojih su najvažniji anarhizam, komunizam koji ima podvrste od kojih su najvažnije maoizam i titoizam te socijaldemokracija ili demokratski socijalizam (Ravlić, 2003: 149).

Anarhizam jest poredak bez poretka odnosno ideja po kojoj društvo treba biti lišeno bilo kakvog oblika vlasti te u kojem na prvom mjestu treba biti sloboda ljudi, bez ikakve prisile, ali i privatnog vlasništva (Ravlić, 2003: 149).

Kao takav, anarhizam nije koherentni skup ideja pri čemu je važna razlika između sredstva ostvarivanja anarhističkih ciljeva – dok su primjerice ideje nenasilja Lava Nikolajeviča Tolstoja i Mahatme Gandhija zavoljeli i mnogi anarhisti dotle su mnogi atentatori na pripadnike plemstva i političare priskrbili anarhizmu negativan prizvuk, onaj terorističkog pokreta (Ravlić, 2003: 150).

Osim monarhista i demokrata, anarhisti su se sukobljavali i s komunistima i socijalistima zbog različitih stajališta oko ideja diktature proletarijata i demokratskog puta u socijalizam koje anarhisti žestoko odbacuju (Ravlić, 2003: 150).

Nalazimo se u umirućoj fazi kapitalizma, tvrdio je prominentni ideolog komunizma, Vladimir Lenjin, i ulazimo u razdoblje revolucije nakon koje slijedi diktatura proletarijata koja će zahvatiti čitavi svijet i uvesti ga u razdoblje socijalizma (Ravlić, 2003: 150-151). No, njegove ideje na strašan način provodi njegov nasljednik, Josif Staljin, koji vidi teror kao sredstvo ostvarenja socijalizma, a njegov primjer slijede i drugi komunistički režimi širom svijeta (Ravlić, 2003: 151).

Iako je Sovjetski Savez imao mnoštvo satelitskih režima, to se nikako ne može reći za one u Kini i komunističkoj Jugoslaviji koji su imali različite inačice komunizma, prilagođene uvjetima u zemlji (Ravlić, 2003: 151-152).

Kineska inačica komunizma odnosno maoizam u srži je imao ideju unaprjeđenja većinski seljačkog dijela stanovništva te agrarnu revoluciju, a imao je i snažnu antikolonijalnu i antiimperijalističku crtu (Ravlić, 2003: 151-152).

Jugoslavenski titoizam nastao je kao rezultat sukoba Josipa Broza Tita sa Staljinom, a imao je nekoliko bitnih odrednica koje su ga činile drukčijim od SSSR-a – nezavisna vanjska politika uobličena u Pokret nesvrstanih, samoupravljanje kao oblik ekonomskog poretka te takozvani tržišni socijalizam, no nije zaostajao u teroru kojeg je država provodila za Sovjetskim Savezom (Ravlić, 2003: 152).

Socijaldemokracija ili demokratski socijalizam javlja se kao težnja za reformom i regulacijom kapitalizma te smatra da je socijalizam ostvariv i mirnim putem (Ravlić, 2003: 153). Teoretičari ovog pravca socijalizma drže da socijalna pravda i jednakost moraju biti temeljne vrijednosti socijalizma (Ravlić, 2003: 154-155).

2.3.4. Nacionalizam 

Iako je njegov status kao ideologije upitan, nacionalizam se ipak proučava kao ideologija (Ravlić, 2003: 200). Nacionalizam u središte stavlja ideju nacije kao izvora i temelja vlasti, a njegovi elementi su nacija kao kulturna i politička zajednica, nacionalni identitet, nacionalna država i granica (Ravlić, 2003: 201-205).

Povijesno, činilo se da liberalizam i nacionalizam idu ruku pod ruku što je vidljivo na primjeru Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske kao prvih modernih nacija, ali i liberalnih država (Dickerson i dr., 2009: 189-190). Takav liberalni nacionalizam svoj vrhunac doživljava u revolucionarnoj 1848. godini, no kasnije dolazi do preobražaja nacionalizma u militarističku i etatističku verziju i to ujedinjenjem Italije (1861.) i Njemačke (1871.) (Dickerson i dr., 2009: 190).

Dok je cilj liberalnog nacionalizma bio oslobođenje malih nacija od velikih sila, dotle je cilj novonastalog nacionalizma bilo agresivno širenje nacija i potlačivanje ugroženih skupina, prije svega stanovnika afričkih i azijskih kolonija te Židova (Dickerson i dr., 2009: 190).

Agresivni nacionalizam doživljava svoj vrhunac u dvama svjetskim ratovima, posebice u obliku fašizma koji na prvo mjesto stavlja talijansku državu i njenog vođu (tal. duce), Benita Mussolinija, a kasnije i u obliku nacionalsocijalizma odnosno nacizma pod vodstvom Adolfa Hitlera (Dickerson i dr., 2009: 191-192).

Uz liberalni, konzervativni i totalni (agresivni) nacionalizam, nacionalizam je prisutan i u obliku imperijalističkog odnosno nacionalizma kolonijalnih sila, antikolonijalnog koji se javlja kao reakcija na imperijalizam, pannacionalizam koji u fokus stavlja ideju nadnacionalnog ujedinjenja temeljenog na kulturnoj, etničkoj i povijesnoj bliskosti (primjerice panafrikanizam i panarabizam), birokratski ili socijalistički nacionalizam koji želi povezati nacije u jednu socijalističku nadnaciju i kozmopolitski nacionalizam koji ne niječe postojanje nacija, ali im ne pridaje toliku važnost kao drugi oblici nacionalizma te se dvoji je li to uopće oblik nacionalizma (Ravlić, 2003: 206-211).

2.3.5. Fašizam 

Kao još jedna od reakcija na vrijednosti i ideje liberalizma, javlja se fašizam kao mješavina nacionalizma, autoritarizma i rasizma (Ravlić, 2003: 240).

Ima više razlikovnih elemenata od kojih su najvažniji antiracionalizam, revolucija kao sredstvo dolaska na vlast, borba (glorifikacija rata i nasilja), teror kao temeljna metoda vladavine, zajednica kao najviša vrijednost, nejednakost i s njom povezan element kulta ličnosti vođe, rasizam i nacionalizam (Ravlić, 2003: 242-246).

Ovisno o zemlji u kojoj je nastao, možemo ga podijeliti na talijanski fašizam, nacizam, frankizam (Španjolska), ustaštvo (Nezavisna Država Hrvatska) te na neofašizam kao produkt modernog doba, a koji pronalazimo u raznim radikalno desnim strankama koje niječu fašizam, no imaju takva uvjerenja (Ravlić, 2003: 248-252).

2.3.6. Feminizam 

Kao ideologija, feminizam je produkt modernog doba te se počinje oblikovati tek u drugoj polovici 20. stoljeća, a cilj joj je poboljšanje položaja žena te je usko vezan za ženski pokret (Ravlić, 2003: 272). Unatoč tome, svoje korijene feminizam vuče još iz razdoblja Francuske revolucije dok je feminizam 20. stoljeća takozvani drugi val (Dickerson i dr., 2009: 198-199).

Njegovi su ključni elementi rodna jednakost u svim poljima čovjekova života, spolna dominacija odnosno dokidanje iste te oslobođenje žene to jest vraćanje kontrole nad njenim tijelom i životom (Ravlić, 2003: 274-276).

Feminizam se može podijeliti na liberalni, marksistički te radikalni feminizam (Ravlić, 2003: 277-281).

Liberalni feminizam pojavljuje se još u 17. stoljeću i to u djelu „Obrana prava žena“ Mary Wollstonecraft koja je naučavala da žene imaju jednake intelektualne i moralne kapacitete kao i muškarci te bi zbog tog trebale imati i jednaka prava pred zakonom (Dickerson i dr., 2009: 199). Njezine ideje preuzeo je i razradio John Stuart Mill sa suprugom Harriet Taylor Mill u djelu „Podređenost žena“ (Dickerson i dr., 2009: 200).

Već u to doba djeluje sufražetski pokret koji zagovara potpunu jednakost žena pred zakonom te njihovo aktivno i pasivno biračko pravo (Dickerson i dr., 2009: 201).

Ideje feminizma naišle su na pozitivni odjek i među socijalistima, ponajprije u idejama socijalista utopista (Dickerson i dr., 2009: 203-204). Marx i Engels također pišu o takozvanom ženskom pitanju i promjeni koja se može dogoditi samo komunističkom revolucijom (Dickerson i dr., 2009: 204). Komunistički režimi ozakonili su rastavu, kontrolu rađanja i abortus te uvelike transformirali društva koja su dotad imala veliki natalitet (Dickerson i dr., 2009: 205).

No, marksistički feminizam nije naišao na odobravanje Zapada koji je bio svjestan nemogućnosti režima da oslobodi žene rada i na poslu i u kućanstvu te nejednakosti (nijedna žena nikad nije bila na čelu komunističke države ili partije) (Dickerson i dr., 2009: 205).

Ostavština marksističkog feminizma jest radikalni feminizam koji radi odmak od marksizma i vidi povijest kao borbu između dviju seksualnih klasa, muškaraca i žena (Dickerson i dr., 2009: 206). Radikalni feminizam traži i totalni raskid s „tiranijom biološke obitelji“ (Dickerson i dr., 2009: 206).

2.3.7. Ekologizam 

Kao i feminizam, i ekologizam kao ideologija nastaje tek u drugoj polovici 20. stoljeća te je prerastao u globalni pokret s vizijom svijeta kakav bi trebao biti i idejom o zaustavljanju štetnog čovjekova utjecaja na prirodu oko sebe (Ravlić, 2003: 310-313).

Središnji elementi ekologizma su ekologija kao znanstvena disciplina u sklopu biologije koja proučava odnos biljaka i životinja te njihove okoline te politička ekologija kao svijest o očuvanju prirode, holizam odnosno gledanje na svijet kao cjelinu koju treba očuvati u svim njenim aspektima, antiindustrijalizam koji jedini može dovesti do održivog razvoja i decentralizacija kao oslanjanje na lokalne zajednice umjesto velike i centralizirane države (Ravlić, 2003: 313-317).

Temeljni oblici mogu se podijeliti na konzervativni, pragmatični, ekosocijalizam ili socijalistički ekologizam, socijalnu ekologiju te dubinsku ekologiju (Ravlić, 2003: 318-321).

Konzervativni ekologizam pojavljuje se krajem 19. i početkom 20. stoljeća i to kao protuteža ubrzanom industrijalizmu, tehnologizmu, materijalizmu i urbanizmu, no i kao reakcija na prosvjetiteljstvo i racionalizam (Ravlić, 2003: 318). Obilježava ga i težnja za povratkom seoskom načinu života i ideje očuvanja prirodnog, kulturnog i socijalnog naslijeđa (Ravlić, 2003: 318).

Pragmatični ekologizam, znan i kao svjetlozeleni ekologizam, usredotočuje se na praktične načine osiguranja opstanka prirode kroz razne zelene politike, primjerice poreznu reformu (Ravlić, 2003: 319).

Na sličan način djeluje i ekosocijalizam koji pokušava spasiti plavi planet od propadanja putem uspostave socijalizma kao alternative kapitalističkom sustavu koji izrabljuje radnike i uništava Zemlju (Ravlić, 2003: 319).

Ideje socijalizma odnosno anarhizma kao njegovog podtipa slijede socijalni ekolozi koji žele utemeljiti harmonično ljudsko društvo dok je krajnji oblik radikalnog ekologizma dubinska ekologija koju većina ekološki osviještenih ljudi odbacuje zbog svog fundamentalizma (Ravlić, 2003: 320-322).


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari