“Ponte Rosso” (RØLØ): Album kao skica za album
Koliko je frustrirajuće kada odlični glazbenici ne pronalaze svoj zvuk ni na trećem izdanju? Splitska trojka RØLØ domaći je sinonim za plesne elektroničke akrobacije rastegnute u različitim smjerovima čak i na trećem albumu „Ponte Rosso” koji je veliki tease i ozbiljna skica za dugosvirajuće izdanje.
Tri godine od albuma „HØØP” i pet godina od eponimnog debija „RØLØ”, bend pod novim izdavačem Basic & Rough objavljuje treće izdanje gdje ćete prepoznati njihov potpis, ali ne i zvuk.
Pitkost i dinamičnost „Ponte Rossa” formatirane su u osam elastičnih pjesama jasno različitih stilova i struktura. Od alt-rock distorzija Kaskadera i Munja, surf-rock i bluesy gitara u najavnom Elixiru, do koketiranja s diskom, funkom ili istočnjačkim jazzom u završnoj Marko Porno, RØLØ u svega pola sata vašeg života demonstriraju zrelu muzikalnost i vladanje instrumentima.
Treći RØLØv album, koji bi poštenije bilo tretirati kao mixtape, bio je zvučna pozadina u intervalima obavljanja dnevnih obaveza. Preslušavan jutrima tijekom spremanja za posao, soundtrack za popodnevne gradske biciklističke relacije zakrivene nesvakidašnjom jesenskom maglom ili tijekom brzih posjeta dućanu… Ponte Rosso je tršćanski most i tržnica na koju su hrlili jugoslavenski Hrvati sve do sredine devedesetih.
Bilo je to mjesto gdje se, kako predaju nastavljaju članovi benda, spajaše kapitalizam i komunizam – srž svakog od naših suvremenih sunarodnjaka. No konceptualno i poetski ovdje priča staje, barem kada se radi o estetici lirike benda.
Ukusan humor
Estetski vjerni sebi, RØLØ se i dalje oslanjaju na humor, sarkazam i nerijetko cinizam u pristupanju u suptilnoj lirici. Tako osim frontmenova vokala u Munji – odi splitskoj mački prema kojoj je nazvana – koriste se spektar mačjih glasanja kao kompenzaciju za vokal. Time briljantno suprotstavljaju komičan efekt životinjske onomatopeje nerijetko teškim gitarskim distorzijama koje pjesmi daju svojevrsnu komornost. No lirika izdanja je štura i u svega četiri vokalno-instrumentalne pjesme na trenutke opako klizi u banalno.
Međutim, feel good vibra benda garantirano kompenzira ovaj autorski postupak zbog kojeg se kroz prelazak „Ponte Rossom” pitamo je li značenje uvijek nužno kada govorimo o tekstu? Mora li liriku redovito pratiti namjera? Osobno ipak naginjem svrsi i smislu jer u suprotnom tekst slušam kao zvučno sredstvo potenciranja ritma.
Ritam je pritom RØLØ-v najjači adut i vezivno tkivo benda, kao i samog trećeg albuma. Žižićev bas i Kazinotijevi bubnjevi čine srž i temelj izdanja koji su ukusno nadograđeni Komendinim suptilnim vokalom nepravedno utopljenim u vodama žanrovskih pritoka i rukavaca. Frontmen kao vokal, gitarist i klavijaturist benda dinamično upravlja vokalom i od njega nerijetko čini instrument u tekućem pejzažu zvukova.
Komenda se samouvjereno igra s harmonijama, a reskim, kratkim i brzim raščlanjivanjem teksta od glasa kao njegove zvučne realizacije čini stilsko sredstvo. Avaj, neopravdano pada u pozadinu instrumentarija koji ipak zahtjeva konkretniji kurs.
Puno glazbe, malo pjesama
Repetitivnost i skromnost stihova zanimljiv je mantrički element plesne glazbene radionice splitskih momaka, ali kada ovakvi postupci pronose cijelo izdanje, ostavlja dojam nedorečenosti i tekstopisačke lijenosti. Od osam eklektičnih i stilsko-žanrovski različitih postaja, od puno glazbe malo pjesama. „Ponte Rosso” je album koji će vas sigurno rasplesati, premda zbog trajanja i lirskih boljki zvuči kao potentna skica za cjelovito i koherentno izdanje.
