Posjetitelji su kustosi: Stvaranje jugoslavenske razglednice
Dvanaest tisuća ljudi prošlo je prostorijama ispunjenima predmetima nabijenih sjećanjima u beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije. Izložba “Jugoslavija: od početka do kraja” odupire se jednom zaboravu te posjetiteljima priređuje kolektivno prisjećanje na “jedan od najzanimljivijih i najkontroverznijih državotvornih eksperimenata u 20. stoljeću”.
U jednom muzeju nalazi se tako preko 70 godina sjećanja, fenomena, svjedočanstava, predmeta jedne “hvaljene i osporavane države, izgrađivane i potkopavane, koja je krajem 20. stoljeća nestala s geografske i političke mape svijeta, ali njeno nasljeđe i danas snažno utječe na živote ljudi s ovog prostora”, govore autori na službenoj stranici muzeja. Slična izložba, koja je doduše, obuhvaćala jedan uži vremenski period, održala se i u zagrebačkim Klovićevim dvorima sa sličnim rezultatima. “Refleksije vremena: 1945. – 1955.” privukla je preko 13 tisuća ljudi, a nedavno je i preseljena u Pulu.
S ciljem da se stvori baza, Muzej istorije Jugoslavije u subotu, 6. travnja, pozvao je posjetitelje da podijele svoja sjećanja na život u nekadašnjoj državi (ili državama) kako bi predmeti koje su donirali postali dio budućeg stalnog postava. Koji ih predmeti podsjećaju na to razdoblje, te vječno pitanje: jesu li to bila sretnija vremena? provlači se cijelim događajem. Knjige o pionirima, mobilni televizori, uniforme sudionika Univerzijade 1987., fotografije sportskih događaja iz Kraljevine Jugoslavije, kutija cigareta Jugoslavija predmeti su kojima će posjetitelji – kustosi voditi kroz nekadašnja vremena.
Jedna žena donijela je uspomenu koja je obilježila početak njezinog školovanja tijekom 70-ih godina – kragnu koju su tadašnji učenici ukrašavali izražavajući svoju individualnost. “U vrijeme kad su različitosti bili nešto što nas je spajalo, a ne razdvajalo, ove kragnice koje su trebale biti čiste, omogućavale su nam da se za nijansu razlikujemo”, rekla je za srbijanski Mondo TV. Izložba omogućuje sakupljanjem pojedinih tragova života stvaranje jednog zajedničkog prisjećanja, tj. započinjanja jednog novog dijaloga o zajednici i periodu koje, kako se čini, želi još živjeti.
