In memoriam – Toma Zdravković: Pojam jugoslavenske narodne muzike
Kada slavite naslov boema jugoslavenske narodne muzike teško je ostati ravnodušan u životu. Titula ne dolazi sama i bez razloga. Život boema sa sobom nosi vrlo teške terete, ali iz takvoga života mogu proizaći najljepši zvuci predstavljeni drugom čovjeku.
Kažu kako samo osoba s najvećom patnjom i boli može napisati srcu i uhu najmilije stihove, pjesme. Riječ je naravno o boemu, ljubavnom patniku, najvećem kompozitoru i glazbeniku jugoslavenske narodne muzike – Tomi Zdravkoviću.
Neprilagođen
Na današnji dan, 1938, godine rođen je jedan od najpopularnijih pjevača jugoslavenske narodne glazbene scene, Toma Zdravković. Rođen je u Aleksincu, no ubrzo nakon rođenja njegova obitelj se preselila u Pečenjevce, selo u blizini Leskovca. Uz majku domaćicu i oca mesara, Toma u malome selu nije uspio pronaći svoj put i shvaćao je kako taj seoski život nije za njega.
Iako je počeo pjevati već s petnaest godina, svoj uspjeh Toma duguje 1959. godini i sudbonosnom susretu s tada već poznatom Silvanom Armenulić na jednoj klupi u Beogradu u trenutku kada je ostao bez novca. Silvana mu je pomogla u razvoju karijere, a on je prema njoj gajio veliku ljubav koja je ostala prešućena i često utapana u alkoholu i pjesmi.
Malo je reći kako Toma jako dugo nije imao sreće u ljubavi, ženio se sveukupno četiri puta i svi njegovi ljubavni brodolomi ostavili su trag u njegovoj glazbi.
U ono vrijeme moj dobar prijatelj bio je Dragan Toković koji je pjevao u cafe baru Terazije. Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči u nekom lokalu. Pošto je on već bio popularan i više nije htio pjevati u Bezistanu, upoznao me sa šefom bara, a on mi je ponudio da ga zamijenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema jer su tada u caffe baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, a da sve bude gore, na probi su se pojavili i slavni nogometaši Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ta velika imena podsmjehivala su mi se dok sam pjevao… Utučen i iskompleksiran, uopće nisam primijetio da Slavica sjedi sa Zoranom i s njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Što sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek poslije ponoći.
– Toma je opisao jednu od brojnih teških ljubavnih udaraca
Novi hotel, nova ljubav
Moglo bi se reći da su hoteli bili izvor njegove najveće radosti, ali i boli jer je u dva različita hotela upoznao dvije ljubavi koje su vodile u patnju. Toma se svakim novim ljubavnim porazom predao na milost i nemilost boemskog života, dima cigareta, kafana i kocke.
U nadolazećim godinama slijedili su ga brojni hitovi i usponi u poslovnom životu, ali i smrtni slučajevi i teške tuge. U jednom trenutku je zbog posljedica boemskog života i kocke ostao bez novca te saznao da ima tumor. Odlučio je otići u Ameriku i ubrzo nakon toga u Kanadu, gdje je upoznao suprugu Gordanu koja će ostati uz njega u dobru i zlu do zadnjeg dana.
Nije u pitanju samo muzika… Ljudi znaju što sam sve radio i proživio. Oni počinju da se identificiraju s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je dio onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ja sam ranije mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze s foliranjem. Sutra mogu da pjevam u kafani za trista starih hiljada. Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim.
– Toma Zdravković
Oproštajni koncert
Posljednja turneja Tome Zdravkovića pod nazivom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića započela je na jesen 1987. godine. Iste godine javila se stara bolest zbog koje je prošao iscrpljujuće operacije i liječenja. Godine 991. godine u Beogradu, u vihoru nesretnog rata, umro je Toma Zdravković od posljedica tumora, zaboravljen od brojnih kolega sa scene. S njim ubrzo umire i Jugoslavija.
Da nije bilo filma…
Toma Zdravković bio je veliko ime jugoslavenske narodne glazbe i vrlo uspješan kafanski pjevač i tekstopisac. Njegova bogata diskografija sadrži brojne pjesme koje i danas žive i to je neosporivo, no potrebno je primijetiti i zapitati se koliko bi se ljudi danas sjećalo rođenja ovog umjetnika i patnika da nije bilo filma „Toma” redatelja Dragana Bjelogrlića. Je li nakon „Dnevnika velikog Perice” i „Tome” na pomolu novi trend filmova o pjevačima šlagera, starogradskih pjesama i narodne muzike i tko se zaista sjeća Tome Zdravkovića – vrijeme će pokazati.
