Komentar: Očekivana pobjeda Švedske i svrha žirija na Eurosongu

Dolaskom svibnja, prva stvar koja, osim Prvog Maja, većini padne na pamet zasigurno je Eurosong. Inače sam onaj tip eurovizijskog gledatelja koji mjesecima prati nacionalne izbore i zna svakog kandidata napamet u cijelosti prije no što se reflektori eurovizijske pozornice uopće upale. Nažalost, ove godine po prvi put je splasnuo moj eurovizijski entuzijazam.

Gorak okus nosim još od prošlogodišnje namještene pobjede Ukrajine. Taman kad sam se ponadala da ćemo ove godine dobiti zasluženog pobjednika moja (do tog trenutka) eurovizijska miljenica se potrudila da nam to uskrati.

Naime, dužna sam dati kontekst svemu kako bih što zornije približila po mnogima skandaloznu drugu pobjedu Loreen. Po prvi puta od kada pratim Eurosong dogodila se situacija da je Loreen u startu favorizirana kada se saznalo da će se ponovno natjecati na nacionalnom izboru. Natjecala se Loreen još na Melodifestivalenu 2017. s pjesmom Statements oko koje se nije diglo ni malo prašine, a realno je po svim parametrima ispred Tattoo.

Razum mi nalaže da ako nije postojao svojevrstan ”hype” pet godina nakon pobjede Euphorije, zašto bi postojao 11 godina kasnije, i to još u fazi kada nastupnu pjesmu nismo ni čuli. Loreen je praktički bila proglašena pobjednicom Melodifestivalena prije njegovog starta. Postavlja se pitanje zbog čega se uopće onda održavao nacionalni izbor ove godine i trošili silni novci koje su radije mogli sačuvati za organizaciju Eurosonga iduće godine.

Loreen se, sudeći po kladionicama, samo trebala pojaviti u Liverpoolskoj Areni i preuzeti pobjednički pehar od Kalush Orchestre. Publika je bila posve nemoćna pred žirijem koji je Loreen odlučio uzdignuti u status bogova, nagradivši je s teško dostižnih 340 bodova, čak 163 boda više od drugoplasirane (po broju glasova žirija) izraelske predstavnice Noe Kirel. Sljedeće godine je, naime, 50. obljetnica velike pobjede ABBE s pjesmom Waterloo. Stoga, koje je idealnije mjesto za proslavu, nego u nekoj od dvorana „Venecije sjevera”, koja je poznatija kao Stockholm.

Ne moram naglašavati kako se nakon ovogodišnjeg Eurosonga ponovno proteže pitanje o validnosti nacionalnih žirija koji po uzoru na grčku demokraciju određuju o sudbini pobjednika, neovisno o većinskoj volji gledatelja. Je li zbilja ta šačica ljudi dostojna staviti veto na često različit rezultat glasanja od njihovog? Problema ne bi bilo da je taj žiri uistinu stručan, kako se voli predstavljati, no godinama su dokazivali kako u njima nema ni miligram stručnosti.

Zbog prošlogodišnjih malverzacija glasanja nacionalnih žirija Azerbajdžana, Gruzije, Crne Gore, Poljske, Rumunjske i San Marina u polufinalima, ove godine je odlučeno kako žiri neće sudjelovati u glasanju u polufinalima. S druge strane, ostaje zagonetka kako to da je odlučeno da žiri u finalu neće napraviti pomutnju kada je opet bilo više nego vidljivo dobrosusjedsko glasovanje.

Osim Loreen, sporna mi je i izraelska predstavnica Noa koja je završila kao drugoplasirana kod žirija s jednom poprilično trivijalnom pjesmom nazvanom Unicorn ili Belgija s totalno nejasnom pjesmom i nastupom koji je s razlogom doživio potop kod gledatelja.

I dalje sam stajališta kako žiri sve više gubi svoj smisao i kako bi se sistem glasanja trebao ponovno vratiti na onaj kakav se primjenjivao 2005. godine. Te je godine slavila Helena Paparizou s My Number One koju, sigurna sam, i dan danas poslušate u ovo eurovizijsko vrijeme, tako da publika zna odabrati.

Uostalom, mi smo ti koji plaćamo da bi naš favorit pobijedio, zašto onda u skladu s time nemamo i potpunu kontrolu nad ishodom natjecanja? Od ove drame i nepravde oko glasanja žirija, posve sam zaboravila na onaj glavni dio Eurosonga, a to su dakako pjesme i nastupi.

Moram odmah biti iskrena i reći da mi je ovo jedan od najgorih Eurosonga što se ponude pjesama tiče. Svi koji se nisu planirali u finale, nisu se plasirali s razlogom, osim Gruzije koja je zbilja vokalnom izvedbom i scenskim nastupom zaslužila svoje mjesto u finalu. U slaboj drugoj polufinalnoj večeri u finale se uspjela plasirala uspavanka iz Litve ili wannabe Boy George iz Belgije.

Jedino što mi je u cijeloj priči nejasno jest kako su se favoriti publike iz svojih polufinala poput Australije i Austrije, uspjeli toliko srozati u plasmanu u finalnoj večeri. Kod Austrije djelomično možemo krivi činjenicu što je otvorila natjecanje i što su gledatelji zaboravili da je nastupala, no to isto ne možemo reći i za Australiju koja je nastupala petnaesta.

Jedini razlog koji mi pada na pamet jest taj što je ove godine bio najveći nesrazmjer između prvog i drugog polufinala i države koje su glasale u drugom polufinalu bile su primorane pronaći svog alternativnog favorita. Austrija i Australija su se svojim tipičnim eurovizijskim tonom istaknule u odnosu na kriminalno loše predstavnike Rumunjske i San Marina, koji su osvojili velike nule nakon što su gledatelji obavili svoje zadaće glasanja.

Vjerujem kako se dobar dio glasača Austrije i Australije u konačnici odlučio glasati za Finsku koja je uistinu oduševila svojim hulkovskim nastupom u maniri Krankšvestera, industrial metala i skandinavskog popa. Finci su toliko ponosni na Kääriju da su naredili svojim gledateljima da glasaju pametno (u prijevodu da ne glasaju za Švedsku).

Käärija je zbilja rasplesao i raspametio arensku publiku i gledatelje tako da je on za mene pravi pobjednik, uostalom uvjerljivo je uspio osvojiti televote s 376 bodova, čak sa 133 bodova više nego Loreen. Što se same pobjednice tiče, nastup je bio na razini i u njezinom stilu, no pjesma je po meni reinkarnacija Euforije s dodatkom Madonninog Frozena u bridgeu (čak je i nastup iskopiran u tom dijelu).

Ukratko, ništa dovoljno upečatljivo da bi opravdalo drugu pobjedu. Loreen je navodno izjavila kako s drugim pojavljivanjem na Eurosongu pokušava postati viralna kao Maneskin prije dvije godine, no to je po meni malo izgledno jer je za nju jednostavno vrijeme prošlo.

Ako nije uspjela izgraditi svjetsku karijeru u ovih deset godina, neće ni sada. Dapače, ostat će upamćena po prilično diskutabilnoj drugoj pobjedi. Što se viralnosti i TikToka tiče, uz Finca tu će sigurno prosperirati prelijepa Noa Kirel koja je predstavljala Izrael. Već sam spomenula ranije kako mi je pjesma mediokritet, no s energičnim nastupom je razvalila i zbog toga je zasluženo na vrhu. Od ostalih, Francuska me se dojmila svojom kvalitetnom izvedbom disko šansone Évidement, no očito to nije bilo dovoljno za plasman bolji od šesnaestog mjesta jer se žiriju više svidjela balada Bridges estonske predstavnice Alike.

Posebnu posvetu ipak zaslužuje Let 3 koji je grandiozno ”ščepao” finale nakon punih šest godina posta. Ovaj kultni bend iz Rijeke osvojio je srca publike i bez traktora na pozornici završili su na sedmom mjestu prema glasovima publike, što je u konačnici najvažnije jer su u svom stilu izjavili kako im je najvažnije da su zadovoljili publiku jer nisi na*uzili žiri.

Rezultat bi po meni još bio bolji da su napravili videoprojekciju prijevoda pjesme jer vjerujem da dio glasova nisu dobili zbog jezične barijere. Kako god, ne smijem uopće biti kritična jer je Let 3 dao sve od sebe i Prlja se uspio oporaviti u rekordom roku za finale, gdje su zvučali najbolje do sada.

Uostalom, punk veterani su završili kao najbolje plasirani iz od ex-Yu država: ostavili su iza sebe i simpatične mlade rockere Joker Out iz Slovenije i uvijek drugačijeg Lukea Blacka iz Srbije. To im je sve pošlo za rukom tako što su osvojili uvjerljivo najmanje bodova od strane žirija (samo 11), čime je Let 3 ostavio samo njemačke glam metalce Lord of The Lost iza sebe.

Moram napomenuti kako su nakon prošlogodišnjeg fijaska Laure Pausini voditelji odradili posao kako treba. Alesha Dixon, Hannah Waddingham i Julia Sanina su nas zabavljale sve tri večeri, a u finalu im se pridružio i legendarni komičar Graham Norton. Kod zabavnog programa jedino zamjeram predugu uvodnu točku Kalush Orchestra i izostanak nastupa neke veće zvijezde kojih Ujedinjeno Kraljevstvo ima na izvoz.

Rita Ora je dobro odradila svoj zadatak, no bilo bi bolje da je nastupalo neko trenutno aktualnije ime poput Jessie Ware. Pohvale idu načinu predstavljanja zemalja u finalu čiji izlasci su bili prekidani nastupima velikih eurovizijskih predstavnika. Također, vidi se da je BBC maher produkcije i da nije bilo problema poput prošlogodišnjeg kadriranja praznih dijelova dvorane. Budući da je Britancima apsolutna nemoguća misija da pobjede na Eurosongu, mogu zahvaliti Ukrajini što su dobili dugo priželjkivanu priliku domaćinstva koju su maksimalno iskoristili i priredili eurovizijski show za pamćenje usprkos nešto slabijim pjesmama no inače.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.