Recenzija – “iii” (Miike Snow): Njujorški zvuk iz srca Švedske
Pojam ‘njujorški zvuk‘ vrlo je nespretan jer, kao prvo, vrlo je širok, a drugačiji ljudi dobivaju drugačije asocijacije kada se spomene ova sintagma. Za mene je taj ‘njurjoški zvuk‘ uvijek bio spoj interpolovske okultnosti, bezbrige Strokesa, električne mističnosti Yeah Yeah Yeahsa i neke vrste urbanog, glamuroznog popa koji sam uvijek povezivao s Estelle i njenom pjesmom American Boy. To je moja vizija tog ‘njujorškog zvuka’. Ponešto od svega ovoga ima i na novom albumu Miike Snowa u čijem su nazivu tri slova ‘i‘ lukavo izbrojala i redni broj ovog studijskog izdanja u karijeri švedskog indie pop benda Miike Snow.
Okultnosti ni u tragovima, bezbrige iznimno puno, električne mističnosti prilično mnogo, a taj urbani, glamurozni pop najveća je značajka ovoga albuma zbog kojega me i podsjeća na New York, iako je napisan u srcu Švedske. Osim nabrojanoga na albumu se mogu čuti i drugi utjecaji poput gitare na pjesmi Over And Over koja neodoljivo podsjeća na zvuk Jack Whitea, ali i nešto manji, a opet zamjetan prizvuk Gorillaza u početku singla Genghis Khan koji me podsjeća na početak Clinta Eastwooda, ili pjesma Lonely Life sa zanimljivom pratnjom na bas gitari u stilu poznate Feel Good Inc. Spomenuta stvar Genghis Khan zajedno s uvodnom pjesmom My Trigger čine moje osobne favorite na albumu. Obje pjesme imaju odličan i catchy refren koji jako brzo osobu može nagovoriti na ples, a obje će se također jako brzo i uvući u uho.
Na albumu nema loše pjesme. Ova rečenica mora dodatno dobiti na težini kada dolazi od osobe koja ovakvu glazbu inače ne sluša. Ne postoje veće ili značajnije oscilacije, već je svaka pjesma kvalitetna i posebna na svoj način. Kada se napravi takav album, pjesme koje mojem uhu zvuče najprivlačnije, spomenute Genghis Khan i My Trigger, ne odskaču puno od ostatka albuma, nego je ostatak izdanja čvrsti temelj na kojem one zbilja najkvalitetnije pjesme mogu doći do potpunog izražaja.
Šveđani su trećim studijskim albumom pokazali i kako se jednako dobro mogu snaći u bržim, plesnijim, dinamičnijim pjesmama, kao i u sporim, nježnijim vodama. Primjer je pjesma I Feel The Weight koja me strukturom također podsjetila na Gorillaze i njihovu On The Melancoly Hill. Možda zvučim preoduševljeno ili očarano, ali svakim novim preslušavanjem sve sam se više uvjeravao u istinitost ovoga što sam gore napisao. Ispočetka mi je bilo teško to prihvatiti jer sam pop, komercijalu i elektroniku uvijek odbacivao i otpisivao kao treš ili laku zabavu u kojoj nikada nisam uživao. Iako je s većinom onoga što sam iz ovoga žanra čuo moj stav postao samo čvršći, ovaj album došao je kao veoma ugodno iznenađenje i naveo me na vjerovanje da u tom popu još postoji ljudi koji nisu okrenuti samo zarađivanju novaca, već da postoje i ljudi koji glazbu rade za one koji ih slušaju. Možda je tome razlog zašto Miike Snow imaju toliko obožavatelja diljem svijeta i, na koncu, zašto je ova recenzija napisana kako je napisana.
