“Prazan prostor među nama…” (Repetitor): Eh da smo barem sad pod znojavim plafonima klubova
U svom diskografskom olimpijskom četverogodišnjem ciklusu od 2008. godine i „Sve što vidim je prvi put” na ovamo, Repetitor je u 2020. godini došao do svog četvrtog albuma podužeg naziva o praznom prostoru koji može a i ne mora da bude. Svojevrsni naslovni filozofski ogled je ipak poprilična suprotnost od sadržajnog dijela albuma kojim dominira ono na što nas je Repetitor navikao da mora da bude.
Ovaj beogradski trojac jedna je od onih pojava na sceni koju se doista bez nekih floskula ne može odvojiti od njihove scenske pojave i nastupa uživo. Točnije, ukoliko ste ih ispratili uživo (a imali ste pregršt prilika za to proteklih godina), zasigurno će svako njihovo diskografsko izdanje nakon toga biti poprilično razvidno prazan prostor među nama koji može i da ne postoji.
Ovo je bend koji je sebe izgradio i sagradio na ‘znojavim plafonima’ klubova. Sama naslovnica albuma dolazi s koncerta iz zagrebačke Medike (ona ZG turneja 3 dana/3 koncerta krajem 2018. godine), kojem sam i osobno nazočio, a koja vjerno (koliko je moguće kroz jednu fotografiju) prenosi ono što se događa na koncertima ovoga benda.
Što će to biti nakon praznog prostora koji je napravila ova godina?
Recentni album donosi osam novih skladbi, od kojih će nekolicina, napose otvarajuća Džungla te najavni singl albuma Kost i koža naći svoje mjesto na koncertnim listama negdje između Ako te ikada i U pravom trenutku što već sada izaziva najavnu jezu o tome šta će to da bidne (i što ne može da ne bidne), pogotovo nakon ovog od svih prokletog koncertnog i svakog drugog praznog prostora za kojeg se svesrdno nadamo da u 2021. godini neće da postoji.
Ono što, možda i nemušto pokušavam reći jest to da mi je o Repetitoru teško pisati na diskografskoj razini i pokušavati dati sud o albumu, kojeg ionako smatram pripremnom utakmicom odnosno skupom skladbi od kojih će dobar dio nastaviti svoj život i dodatno nadograditi ionako bogatu koncertnu slagalicu.
Zna se tko ima primat
Da li je album sa svoje 22 minute kratak? Odgovor na to pitanje leži u odgovoru na pitanje osjećam li da sam izgubio 22 minute života nakon preslušavanja? Aposlutno ne, čak štoviše. Brzo. Glasno. Jasno. Žestoko. Od Partibrejkersa do Discipline, preko Sabbatha do Motörheada. Uostalom, beogradska škola rokenrola je uvijek (barem za mene) imala primat na ‘ovim prostorima’ kada je u pitanju znoj, buka, sirovo i golo do kože.
Zagreb je tu uvijek bio nešto sofisticiraniji. Pitomiji. Ovisno o osobnim afinitetima, ako si team Detroit. Okreni se Beogradu. Rodno većinski dio benda se vokalno uprizorio kroz dvije stvari na albumu – sporovaljajuću tutnjavu Kroz vetar te prilično življu i ritmički potentniju Sa izvora. Posljednje dvije stvari na albumu Danima i Noćima – istinaibog – mogle su se skladbe i malo drugačije rasporediti u redosljednom smislu da nas baš ne dočeka diptih melankolije kroz koji Vlastelica prosipa sedamsto gigatona kišnih kapi iz tristo tisuća kvadrata crnih oblaka, opet, gledano kroz buduće koncertne naočale, dobili smo solidne kandidate da se opjevaju ‘znojavi plafoni’ nakon dvosatnog štovanja kulta rifa, buke i topota.
Do prve live prilike…
Konačno, kako bi se možda i moglo zaključiti iz prethodnih crtica. Čekaju se koncerti. Repetitor se albumom „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji” uspješno nadogradio u priči s kojom se malo koji regionalni bend može pohvaliti kroz srušene jezične barijere i koncertnu tutnjavu kako na domaćem terenu tako i u inozemstvu.
Uostalom, o ovome bendu se neće pričati niti će ga se pamtiti kroz minute trajanja albuma ili broj albuma, nego samo i isključivo kroz hektolitre znoja, što je stavka koja garantirano mora da postoji. Ukoliko niste, nemojte dozvoliti sebi da ne uhvatite ovaj trojac u nekom (ako je moguće) klupskom prostoru. Nakon toga, ako nekome i nije jasno što pokušavam reći, tada će postati i više nego jasno.
