„Walk the path” (BUNU): Malo više od pola sata šarolikog materijala

Osječki glazbenik, producent i umjetnik Martin Reljanović (aka Bunu) predstavlja se svojim manje/više DIY debitantskim izdanjem „Walk the path” spravljenim manje/više na stvarčici znanoj i zvanoj kao iPad.

Recenzije izdanja u kojima se naročito bavim imenom izvođača su uglavnom „one” recenzije u kojima imam osjećaj prekratkih motivacijskih rukava, pa da se popuni kartica teksta zgodno dođe prozboriti koju o nečemu što je suštinski nebitno. Bunu stoga znači sve i ništa. Vjerojatno Martin najbolje zna.

Šarolikih pola sata materijala

Album donosi 10 skladbi kroz nešto više od 32 minute trajanja, glazbeno je doista šarolik. Od ambijentalne elektronike, preko afro/world beata i indie popa miksanog s vokalnim izričajem koji šeta između, nazovimo to, spoken worda začinjenog šamanskim dionicama mantričkih izvantjelesnih iskustava opjevavanja neba i nevidljivih sila svemira.

Zvuči pretjerano? Ne znam. Osobno, čitavo vrijeme sam se osjećao kao u sceni odjavne špice postapokaliptičnog filma s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Jezik izražavanja je, da se ne zaboravi napomenuti, engleski što dodatno pojačava dojam Cagea i mene kako nijemo zurimo u odijelo Brotherhood of steela dok glowing radstag trči u susret feral ghoulu.

Apstraktni poetski motivi

First Hate/Mat Elliot/pa zašto ne spomenuti i Depeche Mode, ali i Varga Vikernesa koji će na sličan način u svojoj post metal eri, na sasvim drugim osnovama, pretpostavljati sakralnost i duhovnost čemeru svakodnevnih poraza i promašaja civilizacijskog ćorsokaka.

Bunu zvuči kao netko tko je na zalasku, odnosno duhovnom vrhuncu, svog ovozemaljskog puta. Apstraktni poetski motivi uz glazbenu kulisu kroz koju (ironije li) AI imitira i pretpostavlja svaki aspekt ljudske umjetničke instrumentalne kreacije, te za čiju vrećicu sam ja definitivno pogrešna šalica uzavrele vode.

U toj i takvoj konstelaciji stvari, držim ovo pristojnim izdanjem kroz koje je muzički dio puno manje sklon pretjeranoj monumentalnosti, a čiji vokalni i lirički dio podsjeća na new age self help izdanje ispod guzice prosječnog gledatelja Oprah Winfrey showa. Uši ne krvare, ali da ću u bilo kojem raspoloženju i okolnostima posegnuti za ovim izdanjem kako bi nahranio turobnu tišinu svakodnevice – neću.

I to je najbolja moguća (dakako subjektivna) ocjena ovog izdanja.