“Pred mirovinom” (HNK Zajc): Drama u kojoj se prepoznaje današnje društvo
Ni najkraći mjesec u godini u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca nije prošao bez nekoliko premijera. Na sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku 13. je veljače održana premijera predstave “Pred mirovinom” u režiji Morane Novosel. Predstava je rađena po istoimenoj drami austrijskoga dramatičara, novelista i pjesnika Thomasa Bernharda. Bernhard je relativno nepoznat hrvatskoj kazališnoj publici, a najpoznatiji je kao oštri kritičar vlastitoga naroda i licemjerja općenito, zbog čega za života i nije bio previše cijenjen. Ideja Morane Novosel o postavljanju Bernhardova teksta proglašena je najboljom na Zajčevu natječaju za mlade kazališne autore raspisanom prošle godine, a u njenoj je realizaciji pripomogao i pokrovitelj predstave, Austrijski kulturni forum koji je osigurao autorska prava.
Drama “Pred mirovinom” napisana je 1979. godine u jeku političke afere, a u njenom je centru mala obitelj koju čine brat i dvije sestre. Obitelj se ne razlikuje po mnogočemu od ostalih obitelji, ali postoji jedan dan koji još uvijek, iako pred mirovinom, obilježavaju. Riječ je o rođendanu zapovjednika Schutzstaffela (skraćeno SS-a), Heinricha Himmlera. Brat, bivši nacistički časnik, Rudolf Höller uspio je izbjeći suđenje te se, koristeći lažno ime, vratio na prijašnji sudački posao. Bernhard upravo to koristi kao polazišnu točku za demaskiranje licemjerja postratnog građanskog društva koje, iako službeno ne propagira nacističku ideologiju, u svojoj suštini i dalje živi nacističke vrijednosti. Predstava ne odmiče mnogo od originalnoga teksta, a ono što ponajviše zabrinjava je to što se slušajući dijaloge i monologe Rudolfa, Vere i Clare u njima bez puno razmišljanja pronalaze fragmenti aktualne društvene stvarnosti, ne Njemačke ili Austrije u 20. stoljeću, već Hrvatske u 21. stoljeću.
Publika je i u ovoj Zajčevoj produkciji smještena na pozornici. Scena je skučena i vrlo efektna, a scenografija koju potpisuju Elvis Butković i Morana Novosel odaje dojam prosječnog obiteljskog doma. Zatičemo tek stol, ormar i dvije sestre u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Vera (Olivera Baljak) i Clara (Aleksandra Stojaković Olenjuk) uz kućanske poslove cijelo vrijeme razgovaraju o nadolazećoj proslavi koju moraju organizirati i na koju će stići i njihov brat Rudolf (Dean Krivačić). Saznajemo da je Vera superiorna sestra, ona koja drži konce obitelji, da je pomogla bratu da se vrati na posao, ali da i pomaže Clari koja je u invalidskim kolicima.
Vera dominira u dijalozima i objašnjava Clari da ne može biti toliko indolentna spram tako važnog datuma, baš kao što i ne smije zaboraviti tko je i što je, a pogotovo da je i njen otac, poput devedeset osam posto njihovog naroda, bio mrzitelj Židova. Clara je ujedno jedini član obitelji Höller koji pokazuje kakve-takve natruhe neslaganja s ideologijom koju njena obitelj proklamira. Ona to čini ignoriranjem Vere, čitanjem novina koje su joj velika strast, pasivnošću. Vera je starija i jača od nje i svaki znak Clarine „pobune“ sreže u korijenu. Obitelj Höller je, objasnit će Vera, oduvijek tako živjela, njihov je brat Rudolf bio nacistički časnik, oni štuju Himmlerov lik i njegovo djelo i Clara se nema pravo ponašati ovako bezobrazno i bahato i ne sudjelovati u pripremi i izvedbi za njih toliko posebne svečanosti.
Cijelom jednosatnom predstavom dominira tekst, stoga radnju nije preteško pratiti. Nema značajnijeg scenskog pokreta, suvišnih rekvizita ili bilo čega drugog što bi skrenulo pažnju sa značenja izgovorenih riječi. Ipak, dramatika se znatno pojačava u trenutku kada se Rudolf konačno vrati kući i počinje apsolutno kontrolirati ostatak radnje. Vera mu podilazi na sve načine, ponaša se prema njemu kao vrhovnom vođi a ne vlastitom bratu, dok je Clara i dalje indolentna. Bunt izražava gomilanjem novina u svoja invalidska kolica, što izluđuje Rudolfa koji u jednom naletu bijesa čak i fizički nasrne na nju. Otkad se vratio važno je samo da sve bude spremno za veliki dan i da se taj dan proslavi onako kako priliči takvome danu. A tako priliči uz pravu nacističku odoru (kostimografiju potpisuje Maja Radešić), zastavu, uz prigodan govor koji će nešto kasnije održati Rudolf, uz hipnotizirano klanjanje svemu što nacistička ideologija sa sobom nosi.
Najzanimljiviji i najupečatljiviji je dio proslave „foto-album“ Höllerovih, odnosno brzinska video-projekcija (autor je Dino Nikšić, ujedno i asistent redateljice) tijekom koje se izmjenjuju različiti segmenti iz povijesti življenja fašizma. Zanimljivo, uz fotografije tipične za nacizam i obitelj koju pratimo u predstavi, „potkrala“ se tu i tamo kakva sličica poput one branitelja u Savskoj, skupa HDZ-a i slično, a čija je svrha bila „lupiti šamar“ svima nama u publici i podsjetiti nas u kakvom vremenu živimo te nas još jednom upitati činimo li uopće išta po pitanju sve prisutnijeg fašizma u našem društvu.
Obitelj Höller obitelj je apsurda, potpuno zaslijepljena ideologijom, a onda i zatočena u njoj. Premda ne smiju štovati nacizam na sva zvona, oni ga štuju unutar svoja četiri zida, a to je jednako neprihvatljivo. Čak je i Clarina neuključenost oblik zastupanja ideologije koju joj nameću brat i sestra. Referenca je predstave na hrvatsku stvarnost bolno očigledna. Javni je hrvatski prostor zatrovan rečenicama poput one da je antifašizam floskula, fašistički se pozdrav pokušava opravdavati izmišljenim baljezgarijama, manjinske su skupine sve ugroženije, nemali dio društva smatra Pavelića herojem, a osim tek rijetkih pojedinaca, aktivnije reakcije nigdje. Gledati da susjed trpi neki oblik fašizma i ne učiniti ništa zato što se to događa susjedu gotovo je jednako kao biti fašist koji ugnjetava susjeda. Nereagiranje na fašizam fašistički je čin i završava mrakom baš kao što i završava priča o obitelji Höller koju je vlastita ideologija opčinila, zarobila, a onda i progutala.
Osim što treba pohvaliti aktualnost predstave, za pohvaliti su i zanimljivi glazbeni aranžmani koji filmski nagovještaju ozbiljnost i dramatičnost situacija. Posebnu pohvalu zaslužuje troje glumaca koje je iznijelo čitav komad. Olivera Baljak dominira prvim dijelom predstave (do pojave Krivačića) i iznosi većinu priče. Svojom ekspresijom, gestama i glasom doista dočarava lik žene koja je u ime ideologije žrtvovala vlastitu glavu skrivajući brata kako bi mu omogućila da se ponovno vrati na svoj visoki položaj.
Aleksandra Stojaković Olenjuk manje je poznata riječkoj publici (glumila je u predstavama “Ljepotica i zvijer” i “Amerika”), a utjelovivši Claru obavila je vrlo dobar posao. Ona je lik koji najmanje govori, njena je gluma prvenstveno izražena u njenim facijalnim i tjelesnim ekspresijama, a karakteristične su za nju bile i scene u kojima je njeno tijelo svedeno na razinu lutke koju zatim Vera i Rudolf svlače i oblače kako žele. Dean Krivačić dijametralno je suprotan lik Clari. On mnogo govori i čini to sugestivno i ekspresivno. Bilo da razgovara s Verom, prisjeća se prijašnjih vremena ili se pak u nacističkoj odori s govornice glasno obraća sestrama, Krivačić prenosi dojam dominantne persone koja lako manipulira drugima i koja mora kontrolirati situaciju. Svojim su izvedbama ovo troje glumaca dočarali priču o Höllerovima, ali i priču o razarajućoj boleštini zvanoj fašizam čija je epidemija odavno zakucala i na naša hrvatska vrata.
U konačnici “Pred mirovinom” možemo smatrati vrlo uspješnim kazališnim uratkom, a time se i redateljica Novosel nameće kao perspektivno ime od kojega treba puno očekivati. Na predstavi su, uz spomenute, još radili i dramaturginja Ivana Đula, prevoditelj Sead Muhamedagić, jezični savjetnik Damir Orlić, dok su inspicijenticeSandra Čarapina i Ana Vidučić.