Nelogični postupci i apsurdne situacije (“Charleston”, A. Creţulescu)
U sklopu natjecateljskog programa Ponovno s nama na 15. Zagreb film festivalu prikazuje se film Charleston (2017) rumunjskog redatelja Andreia Creţulescua. Program okuplja autore koji su u prošlim godinama Festivala osvojili neke nagrade, a Creţulescuov Kowalski je na 12. ZFF-u zaslužio Zlatna kolica kao najbolji kratkometražni film.
Neobičan susret
Premijerno prikazan u Locarnu, redateljev prvi dugometražni film Charleston u središte priče smješta život protagonista nakon tragične pogibelji vlastite žene. Početnu scenu filma otvara kadar mlade žene Ione (Ana Ularu) koju kamera prati izvan lokalnog kafića u kojemu ona sjedi i ispija kavu. Nakon telefonskog razgovora užurbano se oblači i istrčava na cestu gdje je udara auto. Scena služi kao katalizator svega što će se kasnije događati u radnji i postupcima likova. U sljedećoj sceni upoznajemo nesretnog muškarca Alexandra (Serban Pavlu), sada već udovca, alkoholičara i samotnjaka koji nastavlja sa svojim turobnim životom. U jednom trenutku, u gluho doba noći, na vratima mu se pojavljuje ženin mlađahan ljubavnik Sebastian (Radu Iacoban) s kojim je ljubovala zadnjih 5 mjeseci njezina života.
Dramska struktura
Narativna struktura može se podijeliti na tri ključne točke koje funkcioniraju poput dramskih činova: ženina smrt, nenadani dolazak njezina ljubavnika i nastanak neobičnog prijateljstva između dva muškarca. Koliko god je smrt voljene žene od strane dvaju likova važan motivator za njihovo kasnije djelovanje, ona se u nastavku pojavljuje kao nevidljivi detalj koji ima samo simboličnu funkciju povezivanja bivšeg muža i ljubavnika. Žena se u dijalozima spominje vrlo rijetko, bez obzira na to što je ona postavljena kao jedini spojnik među njima.
Pričom nalik drami, prikazom komediji, Charleston je film sazdan od namjerne apsurdnosti koja ponekad i nije uspjela. Ona se prvenstveno očituje u prikazu dva emocionalno, misaono i tjelesno u suprotnosti postavljena lika. Alexandru je prikazan kao šabloniziran muškarac s tipičnim muškim crtama. Postavljen kao lik prividno lišenih osjećaja, očekivanu tugu prema voljenoj ženi umiruje alkoholom, cigaretama, a nisu mu strani ni fizički nasrtaji na druge. Sebastian je nesretno zaljubljeni Werther, jednoličan plačljivko i umjetnička duša, pisac kratkih znanstveno fantastičnih priča. Sam razlog njegova pojavljivanja pred vratima Alexandrua u cilju zajedničkog prebolijevanja usmrćene žene ostaje neuvjerljiv, kao i novonastalo prijateljstvo. Njih dvoje nemaju ništa zajedničko, zrakom se širi netrpeljivost, a jedina poveznica koja ih drži na okupu vremenom blijedi.
Apsurdne situacije
Od početka do kraja filma nije vidljiva psihološka promjena karaktera, čak ni u završnom činu putovanja, u kojemu su preuzeti elementi filma ceste. Naime, njih dvoje neočekivano odlaze na putovanje crvenim fićom i obilaze ključna mjesta, Alexandru simbolički obilježena, na kojima su on i njegova žena nekada bili. Međutim, očekivana promjena likova svojstvena u filmu ceste se ne događa te oni i prije i nakon putovanja ostaju isti. Zbog toga film daje prizvuk lažne, isforsirane ljubavi i obrascu ponašanja kada se ta ljubav jednom izgubi. Naglasak je na glumi emocija i pokušaju da jedan drugoga uvjere u ljubav prema ženi.
Kao što je gluma namjerno neuvjerljiva, takav je i dijalog. Razgovori su vrlo siromašni, konvencionalni i plastični, gdjegdje i tragikomični, što prikazuje relativno uspjela scena filma kada Alexandru vodi Sebastiana na ručak kod ženinih roditelja gdje ponovno dolazi do apsurdnih situacija. Gledatelj očekuje predvidljiv razgovor o Ioni i sjećanju na nju, a dobiva monolog oca koji neprestano razglaba sa samim sobom o njegovim kućnim ljubimcima i majku koja kao ukočena kućanica promatra Sebastiana i čudi se zbog čega ne jede životinjsko meso.
Charleston je film koji se temelji na nelogičnoj opravdanosti i predstavlja odmak od tematike društvene angažiranosti svojstvene rumunjskom tzv. Novom valu. Kamera vrlo precizno prati i daje prikaz likova koji se pretežno nalaze u mračnom i turobnom interijeru, korespondirajući sa psihom likova. Creţulescu se u narativnoj strukturi poslužio tradicionalnim montažnim nizanjem scena gdje nakon svake slijedi zatamnjenje, čime se još više osnažuje dojam scenskog aspekta priče.