Pedeset nijansi ljubavi (“Agape”, B. Schmidt)
Predstavljen kao najiščekivaniji hrvatski film godine, Agape Branka Schmidta premijerno je prikazan ove godine na Pulskom filmskom festivalu osvojivši Zlatnu arenu za najbolju montažu (zasluge idu Hrvoju Mršiću). Dočekali ga, pogledali i trijezne glave možemo reći da je ispunio sva očekivanja. Agape je film koji se preporučuje i pamti.
Aktualne teme
Schmidt voli aktualnost zbilje preusmjeriti u filmski svijet. Formula je preuzimanje centralne društvene truleži koju predstavljaju jedan ili više stereotipno izgrađenih pojedinaca kao nositelji određenog klasnog društva čiji su postupci u središtu radnje. Primjerice, u Metastazama (2009.) se osvjetljava način života nogometnih navijača niže klasne pripadnosti, dok se u Ljudožderu vegetarijancu (2012.) okreće motiv novca korumpiranih liječnika kao predstavnika viših slojeva. Schmidtovi glavni likovi uvijek su motivirani društvenopolitičkim i kulturnim zaleđem iznad kojeg čvrsto stoji redateljev stav. No Agape priča drugačiju priču.
Schmidt se ponovno odlučio na preuzimanje delikatne aktualne teme današnjice i to ni više ni manje nego pojavnosti pedofilije u svećenstvu. No ovoga puta on ne pokazuje prstom u nikoga, a gledatelj na kraju filma sam, na temelju svojih stavova i mišljenja, procjenjuje o (ne)moralnosti likova.
(ne)tipičan svećenik
Goran Bogdan glumi mladog zagrebačkog svećenika Mirana i prikazuje svoju stranu intimne priče koja nije jednostrana. Miran razbija stereotip ponašanja svojstven svećenicima i voli ‘sve što vole mladi’, pije pivo, ide u teretanu i uživa u brzim vožnjama svojim motorom. On je stvaran, opipljiv čovjek, obuhvaćen ‘niskim’ strastima običnih ljudi. Ali Miran je i kvalitetan svećenik posvećen svojemu pozivu, dobar vjeroučitelj domske djece koju priprema za sakrament krizme. Djeca ga vole i poštuju, nekima poklanja više pažnje i u tome leži njegova krivnja. Izdvaja se dječak Goran (Denis Murić), Miranov miljenik, kojemu i materijalno pomaže. Goran je zbog toga na meti drugih dječaka koji ga fizički i psihički zlostavljaju nazivajući ga pederom, dok on sve prešućuje.
Anđeo Gabrijel
U jednom trenutku, u njihovoj maloj zajednici pojavljuje se izuzetno inteligentan, ali i tajanstven dječak Gabrijel (Pavle Čamerikić) koji vrlo brzo Gorana izbacuje s trona. Gabrijel ima anđeosku vanjštinu, a istovremeno kao da je nešto demonsko u njemu pa postaje pokretač zlih slutnji koje će kasnije biti ostvarene. Zbog toga njegov lik i nije posve jasan, ne zna se posjeduje li on skrivenu žudnju prema Miranu ili ga samo zadirkuje kako bi se uklopio u društvo nasilnih dječaka. Tu valja istaknuti izvrsnu scenu filma u kojoj Miran i Gabrijel stoje jedan nasuprot drugome na ispresijecanim tračnicama koje se u konačnici spajaju. I dok mu Gabrijel recitira Hvalospjev ljubavi, gledatelj scenu gleda u jednom dahu, kao da traži potvrdu etiketiranja obaju likova koju ne dobiva.
Schmidt uspješno gledatelju oduzima predznanje o prošlosti likova pa se o njima prosuđuje na temelju glasina. Za razliku od ostalih, jedino je Miran funkcionalno iznijansiran lik, no i on ostaje potpuna nepoznanica. Njegovu prošlost u fragmentima upotpunjuje tek lik sestre koju glumi Daria Lorenci Flatz. Bezimena, izbrisanog individualnog identiteta, prikazana je u obliku zaštitničkog majčinskog lika. Podređena bratu, zanemaruje sebe i svoj život.
Agape ljubav
Ideja filma prelama se u prikazu različitih formi ljubavi i tanke granice između žrtve i nemoralnog zločinca. Najlakši put do optužbe ponekad su samo glasine. Danas se o pedofiliji često govori, naročito u kontekstu manjih zajednica. No Schmidt taj problem ne pojednostavljuje. Kod njega su svi likovi zapravo usamljeni i žude za ljubavlju. Oni traže dokaz ljubavi u obliku nadnaravne ljubavi prema Bogu, ali se također ne mogu oduprijeti onoj tjelesnoj koja ne mora nužno biti seksualna. Zbog toga su svećenici, čak i ako ne prijeđu granicu prema pedofiliji, na meti da ih društvo odbaci. Prvotna ideja uspješno je prenesena u film, za što je zaslužan pažljivo i pametno uobličen scenarij kojeg potpisuju, uz Schmidta, Sandra Antolić i Ivo Balenović.
Schmidt se osim teme pedofilije dotiče i problema korupcijske ‘ispod stola’ suradnje između Crkve i politike, no ona je nedovoljno razrađena pa onda i suvišna. Kraj filma simbolično je zaokružen, no bio bi efektniji da je završen na pretposljednjoj sceni premlaćivanja svećenika od strane njegovih netom krizmanih učenika gdje tjelesno i duhovno propada, dok ga gledatelj sagledava kao potencijalno nevinu žrtvu krivih okolnosti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
