Ranjena zvijer u kapitalističkoj džungli (“Zvir”, M. Sikavica)
Druga večer FMFS-a ponudila je zanimljiva filmska ostvarenja, no nešto mračnijeg tona. Prepunjeno ljetno kino Bačvice moglo je uživati u novom ostvarenju Miroslava Sikavice, kratkometražnom filmu Zvir, koji se natječe u konkurenciji „Ješke“ i koji je sigurno zaintrigirao i uznemirio splitsku publiku aktualnom temom i dokumentarističkim pristupom.
Miroslav Sikavica zanimljivo je ime domaće filmske scene. Istražujući hrvatsku svakodnevicu predano je radio na nizu kratkih i dugih dokumentaraca koji su u pravilu tematizirali aktualne društvene probleme mladih ljudi, marginaliziranih skupina i drugih anomalija društva u koje su uronjeni. Možda najpoznatiji i najznačajniji dokumentarni film Sikavice iz tog razdoblja je Oblak koji se bavi portretom prerano preminulog Luke Ritza hvatajući kamerom sjećanja i impresije njegovih prijatelja i obitelji nakon njegove smrti. Ovog puta, Sikavica se splitskoj publici predstavio kratkim filmom Zvir, koji je bio prikazan i na lanjskom Cannesu u sklopu programa „15 dana autora“.
Dokumentarni pogled u divlji apartmanski košmar
Filmom Zvir Sikavica je ostvario fini i nevidljivi prelazak s dokumentarne na igranu formu zadržavajući pritom naturalističku estetiku i senzibilitet. Mnoštvo je filmskih velikana ostvarilo ovaj prelazak, a u kontekstu Cannesa, prvi na um padaju, po principu asocijacija, braća Dardenne koja su tranziciju iz dokumentarne forme u igranu ostvarili zadržavajući dokumentarni pristup u najvećoj mogućoj mjeri. Posljedično su stvorili estetiku koja im je donijela velik broj priznanja: dvije Zlatne palme iz Cannesa i mogućnost rada s najvećim zvijezdama europskog filma. Ali vratimo se na Sikavicu.
Vrijeme će pokazati kako će se Sikavičin stil razvijati, ali sudeći po filmu Zvir lako je primijetiti kako se radi o autoru s dubokim senzibilitetom za ljudsko stanje koji se voli igrati perspektivama i koji ima izbrušenu intuiciju za prepoznavanje aktualnih društvenih pitanja.
Radnja filma Zvir odvija se u apartmanskom naselju u koje polagano, kroz ljetnu prometnu gužvu, dolazi bagerist na nepoznati i olako prihvaćeni posao. Na putu shvati da mu se sin skrivećki ukrcao, pa skupa kreću na avanturu koja će se pokazati traumatičnom. Sikavica mudro prilazi temi. Prvo prikazuje odnos oca i sina, patrijarhalnu željeznu ruku u mekanoj rukavici autentičnu i karakterističnu za kraj iz kojeg otac dolazi. Izgled oca nepogrješivo podsjeća na onaj legendarnog Pavla Vuisića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih glumaca. Zanimljiva je to građa koja potiče neke zaboravljene emocije koje je kod publike dugo vremena gradio taj legendarni glumac kroz svoje uloge.
Uloga oca u filmu Zvir također je jedna od onih u kojoj je lako zamisliti Vuisića, a karakterizira je minimalizam kojim se dobiva na autentičnosti nužnoj kada se dokumentaristički pristupa jednoj ovakvoj temi. Isto se može reći i za dijete koje svojim nevinim nerazumijevanjem situacije pridonosi dramatici radnje.
Zvir ljudskog lica
Sikavica zrelo pristupa temi bespravne gradnje odabirući perspektivu bageriste koji se nalazi u moralno dvojbenoj situaciji i čija odluka posljedično djeluje na profesionalnom, ali i očinskom nivou. Zvir je snažan film koji vjerno prenosi atmosferu apartmanske džungle i posljedice izigravanja pravila što je u domaćim medijima prisutno još od afera s Vira. Dramaturšku napetost redatelj gradi odabirom zanimljive pozicije i pritom pokazuje senzibilitet za aktualna pitanja koja su ga krasila još u njegovoj dokumentarnoj fazi.
Ipak, za razliku od mnogih drugih domaćih kratkih filmova, Sikavica postiže visok stupanj autentičnosti koji omogućuje publici uživljenje u ovu traumatičnu priču o kojoj su mnogo puta čuli, ali nisu u nju bili ovako uvučeni. Kada jedan film u tome uspije, znate da se radi o dobro obavljenom poslu. Sikavica je pohvale dobio u Cannesu, ali stavljajući ovu priču u lokalni kontekst uspio je otvoriti rane i stvoriti film koji govori o traumatičnim pričama o bespravnoj gradnji i nacrtati skicu jednog društvenog portreta koja ne izgleda privlačno. Unatoč tome, Sikavičina Zvir je slojevita i ima ljudsko lice.
Zanimljivo će biti pratiti Sikavičin daljnji autorski razvoj, a gledajući bolesno tkivo hrvatskog društva prepunjeno političkim lažima, nasiljem, deložacijama, bešćutnosti prema najugroženijima i drugim užasnim slikama njemu i autorima sličnog senzibiliteta neće nedostajati tema.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.