„Ljepotica i Zvijer” (Kazalište Komedija): Zvjerski lijep spektakl

Ako ste prestali vjerovati u bajke, mjuzikl „Ljepotica i Zvijer” to će promijeniti. Mene je vratio u djetinjstvo i na dva i pol sata ponovno sam postala onom malom djevojčicom koja s oduševljenjem ranih dvijetisućitih u Kazalištu Trešnja iznova i iznova gleda „Ljepoticu i Zvijer”, s predstave izlazi radeći nespretne piruete i kupuje žutu haljinu jer takvu ima njezina najdraža princeza.

Priznajem da jesam sentimentalno vezana za tu priču (kao što svako dijete za neku specifičnu bajku, vjerojatno iz psihoanalitičkih razloga, jest), ali i da nisam, neosporna je kvaliteta predstave Disneyeve broadwayske produkcije koju je ovaj put u Zagrebu, na sceni Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, postavilo Kazalište Komedija.

Pljesak je bio dugotrajan, a publika na nogama.

Srcem vođen glas

U priču nas vrlo jasno uvodi pripovjedna dionica koju svojim bajkovitim glasom izgovara Jasna Bilušić. Već prvim skupnim brojem koji je uslijedio postalo je jasno da ćemo svjedočiti pomno i veselo iskoreografiranim te ozbiljno uvježbanim scenama popraćenim čarobnim zvucima orkestra.

Budući da postoji dvojna podjela, naslovnu ulogu Ljepotice igraju Vanda Winter i Buga Marija Šimić, na čijoj sam izvedbi bila. Mladoj akademskoj pjevačici Bugi ovo je bio svojevrstan debi u kojem je pokazala koliko je vokalno nadmoćna i sigurna sam da je mnogo djevojčica otišlo kući želeći biti poput nje, što je vrlo odgovoran zadatak jer nas upravo Ljepotica uči o vrlinama skromnosti, požrtvovnosti i prave ljubavi, ali i (ono malo feminističkije) o snazi, staloženosti i upornosti.

Glumački dominantan i publici beskrajno simpatičan Matko Knešaurek utjelovio je Gastona, za kojim su ludi svi, a ponajviše tri slatke budalaste djevojke. Jako su zgodno osmišljeni oživljeni čajnik, sat, svijećnjak, Gospođa Komoda i peruška. Među njima se osobito istaknuo Igor Mešin koji vrlo nenametljivo, ali humoristično, verbalno i neverbalno, igra ulogu Din Dona, sata koji upravlja međuljudskim (ili, bolje reći, međustvarskim) odnosima.

Neki od spomenutih likova koriste se francuskim ili pak talijanskim akcentom, što je shvatljivo u ideji s obzirom na osobnu povijest likova, ali povremeno ipak djeluje usiljeno.

Prijevod Ivanke Aničić u cjelini je jako dobar i humorističan te lijepo prilagođen duhu jezika (u jednome su dijelu osobitno maštovito nanizani frazemi, mahom vezani za životinje).

Najljepši taj san, svima dobro znan

Redatelj i koreograf Leo Mujić napravio je zvjerski lijep posao. Vidi se da je riječ o umjetniku svjetskog kalibra. Postigao je odličan blend zbora i baleta te su upravo koreografija i njezina izvedba jedan od glavnih aduta predstave.

Okupio je izvrsne mlade plesače koji nisu, kako to, nažalost, zna biti – u funkciji raznosača namještaja po sceni. Nema nimalo praznog hoda ili narativnosti: ljudima je primarna zadaća da plešu i snalaze se u različitim stilovima koji se izmjenjuju munjevitom brzinom: od, za Lea Mujića karakteristične, kombinacije klasičnoga i modernoga baleta, do koketiranja can-canom, stepom, akrobacijama.

Osim masovnih scena u kojima sudjeluje čitav ansambl, pomno su iskoreografirani i dueti glavnih likova – pa tako i oni, pjevajući, izvode podrške, poigravaju se valcerima, tangom i passo dobleom; bore se iskoreografiranim borilačkim vještinama i skaču s litice (posebno je dojmljiva bila scena borbe između Gastona i Zvijeri (Ivan Glowatzky).

Skriven osmijeh blag

Pomalo je utopijski praviti predstavu namijenjenu i djeci i odraslima, ali se hrabar pothvat isplatio te su se uspijevale nasmijati sve generacije.

Vanda Winter koja nam je intervjuom najavila projekt rekla je kako, iako mjuzikl jest namijenjen svima, nije bio osmišljen kao dječja predstava. Fokus je stavljen na ljubavnu priču i nije se bježalo od mračnih prizora kakvi se nameću u bajci o ukletom princu.

Zanimljivo je pratiti na kakve se šale smiju oni mlađi, a na kakve mi nešto stariji (u čiju skupinu, nevoljko to bilo tko za sebe kaže, sad već pripadam i ja). Ne znam koje su dijelove djeca shvatila, vjerovat ćemo da neke nisu. Naime, ima nekoliko dvosmislenih situacija koje meni ne smetaju jer nisu prešle (moju) granicu vulgarnosti. One se nipošto nisu našle slučajno, promišljene su tako da se ta dvosmislenost javlja riječju, a povremeno (i) pokretom.

Otkrij pravu ćud

Otprilike trećinu publike na izvedbi na kojoj sam bila činila su djeca. Drago mi je bilo vidjeti kako su strpljivo odgledala (i odslušala) dvoipolsatnu izvedbu. Ipak, malo mi je žao što, kad su već došla, nisu mogla vidjeti orkestar (koji je čitavo vrijeme ostao skriven iza zastora).

Scena Lisinskog ponekad je nezahvalna zbog svoje izduženosti, ali je scenograf (Stefano Katunar) iz takve pozornice izvukao ono najbolje: pretvorio je taj veliki prostor u začarane i pomno obrađene lokacije. Scenskoj razigranosti doprinose i fantastični kostimi (Manuela Paladin Šabanović) – kako oni seljaka, tako i stvari. Posebno je simpatično bilo gledati kako se likovi kreću poput posuđa, a plesni je ansambl u jednom trenutku napravio naročito zgodnu izmjenu („češljanje”) tanjura kroz beštek, dok su oko njih plesale salvete. Da, zaista, čak i kad se prepričava, zvuči pomaknuto i kreativno.

O pritužbama na zvuk moglo se čitati i nakon premijerne izvedbe. Rekla bih da u ta 24 sata on jest donekle poboljšan, ali još su uvijek neki mikrofoni previše pojačani (što pogotovo zna zasmetati kod viših, probitačnijih ženskih glasova). Ali, budući da su sljedeće izvedbe najavljene za studeni i prosinac, za vjerovati je da će se taj, kao i problem povremena pucketanja, u tome periodu riješiti.

Priči sretan kraj sada slutim, znaj

Neki bi mogli reći da su bajke zastarjele, da nas ne uče suvremenim vrijednostima. Ali kad vidite jednu jedanaestogodišnju Mrvicu kako suvereno vlada scenom, pjeva u kvartetu ili na poklonu izvodi zvijezde i breakdance, i oni kamena srca će se raznježiti i shvatiti koliko su za djecu važni procesi spoznaje i koliko se veselja u njima skriva.

Oni bajkovitiji među vama možda su zamijetili da se u podnaslovima ovoga članka kriju stihovi jedne od najpoznatijih pjesama iz mjuzikla. Takvima od vas, dobro upoznatima, odlazak na ovu predstavu bit će dodatno, čarobno iskustvo. Izvanredni izvođači, maštovitost, vizualnost, kao i sama priča doista dovode do scenskog spektakla koji će oduševiti sve generacije.

Za one koji još nisu gledali predstavu o čudnoj ljubavi, lijepoj kao san, ovo je izvrsna prilika da u hrvatskoj produkciji pogledaju zaista svjetski odrađen projekt.

Sljedeće su izvedbe najavljene za studeni!

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.