Recenzija – Atoms for Peace: Eklektičnost ‘Amoka’
Amok je možda trebao biti generalno neshvatljiv i relativno loš “vanity project” supergrupe Atoms for Peace, kao što to često biva kad glazbenici s A-liste odluče raditi eksperimentalu “za po doma”, vodeći se jedino ugađanju vlastitih umjetničkih intuicija. Glazbenici su tada većinom sretni, a publika u blagom šoku i nevjerici. “Bili smo kod Flea u kući. Napili se, igrali biljar i slušali Fela Kutija cijelu noć.“, rekao je Radioheadov frontmen Thom Yorke prošle godine o snimanju materijala za Atoms for Peace.
A meni je uistinu drago što su se Yorke i njegov producent iz Radioheada Nigel Godrich zapili sa Joeyem Waronkerom (bubnjar za Becka i R.E.M) i Maurom Refoscom u Fleaovoj kući. Jer “Amok” je zapravo začuđujuće dobar.
Alum koji često zvuči kao zvučna instalacija suvremene umjetnosti, s povremenom dance-pop estetikom, “Amok” bezbrižno i lagodno “srlja” u vlastitom tempu kroz elemente elektronike, alternativnog rocka, IDM-a, čak glitcha i noisea. Ovo glazbeno “srljanje” upravo je to – ispunjavanje vlastitih umjetničkih potreba sa malo ili nimalo zabrinjavanja kako će sve skupa ispasti.
Atoms for Peace – Default
Započet u namjeri da se Yorkeov elektronički solo album “The Eraser” iz 2006. prilagodi izvođenju uživo, “Amok” je album naizgled minimalističkih pjesama, ispod kojih odjedanput sve pukne i razlije se u divno orkestriranu, punu “masu” glazbeno suprotstavljenih koncepata i ideja poput fatamorgane. Radili su muziku za sebe, ali očito su je napravili misleći na svoju publiku. I nitko ne može tako cviliti kao Thom Yorke kroz autotune, a da to u biti zvuči jako dobro.
Ukratko – uzmite “Amok” u ruke. Ugodno ga je za slušati. Dobro izgleda. Osobito ako naginjete sintetiziranim zvukovima ili vam je pasala Radioheadova “The King od Limbs” faza.
Atoms for Peace – Ingenue
