“Bog mi je svjedok” (M. Tsitas): Prikaz suvremenog grčkog društva kroz tragikomičnost glavnog lika

Još je jednom izdavačka kuća OceanMore u svojoj nakladi napravila pravi potez izdavši naslov suvremenog grčkog autora Makisa Tsitasa Bog mi je svjedok. Roman je vrlo poučan i životan, a govori o kulturi suvremenog grčkog društva i čovjeka i to kroz, ne na prvi dojam vidljive, satirične i humoristične monologe i pripovijedanja glavnoga lika Hrisovalántisa.

Hrisovalántis, razapet između vlastite obitelji, vjere i iskonskih potreba za ovozemaljskim užicima jedan je od literarnih likova koji bi mogao ispisati povijest svojom sudbinom i dramatikom. Ne izabravši tragikomičnost vlastita života, sasvim solidno ga proživljava iz dana u dan bez prevelikih emotivnih oscilacija u mnogobrojnim teškim trenucima. Njegov je život tipična slika i prilika života, u dugovima zatrpanoj, Grčkoj 21. stoljeća. Kroz njegove probleme možemo naslutiti i probleme čitavog tog naroda. On biva u dugovima, biva i bez posla, a u određenim je trenucima otplaćivao i zaostatke svojih sestrara državi koja, kao takva, dug nikada ne oprašta. Naglašava da je dužan najviše zbog bivših djevojaka, no biti dužan u Grčkoj nije nikakva novost, pa ovdje tražiti uzročno posljedičnu vezu nije odviše potrebno.

Hrisovalántis kao predstavnik modernog grčkog čovjeka

Čovjek je kod analiziranja svog života vrlo duhovno nastrojen, s mnogo životnog znanja i kvaliteta, no bez adekvatne diplome i zvanja što  mu prilično otežava pronalazak posla, ali i smanjuje broj situacija u kojima bi se ta ista njegova znanja daleko čula ili dotakla drugih koji će ih sa zanimanjem slušati i „upijati“. Ipak, nekako se uvijek snađe makar s privremenim poslovima. Inače, radio je kao službenik u tiskari i imao dugogodišnje radno iskustvo, na koje je uvijek računao prilikom traženja novih srodnih poslova, no privatizacija to iskustvo i nije previše uvažavala.

On je lik romana oko kojeg se odvija sva radnja te u kojem leži cijela mudrost ove knjige. Prikazan je kao 52-godišnjak koji je bludno, raskalašeno i grešno živio u svojoj mladosti. Bio je rasipan, trošio je na djevojke i redovno posjećivao bordele svih vrsta, a imao je i nekoliko tužno završenih ljubavnih veza te sada, pod starije dane, sve više utočište pronalazi u Bogu i vjeri iako je u toj istoj vjeri čitav život odgajan.

Roman bez standardne romaneskne strukture

Kao dječak htio se zarediti i postati svećenik, no strogo orijentirani otac mu to nikada nije dopuštao. Na koncu radnje romana, kada više nije znao kako će dalje sa životom, odlazi u Mitropoliju i stavlja halju na sebe postavši tako mitropolitom. Tim je spontanim činom iz očaja čitateljima dokazao da se želje i snovi koje dovoljno jako želimo, ipak u nekom obliku uvijek ostvare, samo ne onda kada ih u prevelikim dozama želimo.

Kao gotovo svaki moderan roman, niti ovaj nema standardiziranu romanesknu strukturu niti fabularni tok. On je više nalik na pripovjedački monolog glavnoga lika s osvrtanjima na prošlost kroz mnoštvo opisivanja. Kroz mnoge naracije osvrće se na vlastito odrastanje, boli iz djetinjstva, ali i na ženski rod, i na to da su ga žene poprilično u životu razočarale i povrijedile. Zbog toga se ovaj roman možda čini najviše romanom o ženama te muško-ženskim odnosima u kojem se Hrisovalántis poprilično okomljuje na suprotan spol. No ženski rod je ipak samo popratan sadržaj u prikazu cijelog njegovog životnog puta.

Lirske digresije kao odraz emotivnih stanja lika

U rečenicama romana, osim opisivanja i naracije, u njima uviđamo i jednu liričnu notu s mnogo metafora, hiperbola i ostalih stilskih figura te tek ponekim umetnutim Hrisovalántisovim poetičnim stihom. Osim na liričnost, rečenice upućuju i na dramatične zaplete, napetost, humor i ironiju, osobito kada u sadržaju imaju slike privatiziranog grčkog društva.

Kad smo već kod privatizacije, Grčkom su ovladali strani investitori s kojima onda Grci neminovno ulaze u različite društvene odnose, a glavni lik se u knjizi s podosta predrasuda osvrće na neke od njih. Tako saznajemo da silno želi oženiti Engleskinju jer je mirna i dobra domaćica koja ga neće prevariti, a odvest će ga i u tipično englesko selo gdje će moći mirno i spokojno živjeti. Saznajemo i da su Rusi jako divlji i grubi partneri koji mnogo piju, fizički zlostavljaju vlastite žene, a posuđeni novac gotovo nikada ne vraćaju.

„Čvrsto sam uvjeren da kako su Rusi većinom avanturisti i pokušavaju iskoristiti svaku rupicu u zakonu  kako bi se osigurali i prigrabili si legitimaciju europejca. Ne Europljanina nego europejca, kako bi igrali trostruku igru. S jedne strane govore kako su bivši građani nekoć svemoćnog Sovjetskog Saveza, s druge pak kako pripadaju naprednim snagama koje se bore za ljudska prava i, naposljetku, da bi kad god požele mogli ulaziti u našu zemlju i izlaziti iz nje.“

Asimilacija Grka na “vanjske” utjecaje

O Grcima modernog doba saznajemo još i da su se stjecanjem okolnosti naučili dobro prilagođavati strancima postavši tako robovima u vlastitoj državi, no drugog izbora niti nemaju s obzirom na dužničko ropstvo koje ih zaokuplja već desetljećima. Saznajemo da ondje u radničkim odnosima nema milosti te da se i zbog najmanjeg propusta može dobiti otkaz u firmi, da je radni tempo poprilično nepodnošljiv i dosta nehuman, ali uviđamo i činjenicu da visoko obrazovani ljudi ondje malo bolje prolaze.

Ipak, unatoč modernizmu u ovoj knjizi naslućujemo i nešto što je uvijek negdje prisutno kada je Grčka u pitanju, a to su njezino kulturno i povijesno naslijeđe. Kroz čitanje osjetimo patinu starih vremena prikazanih kroz drevnu grčku arhitekturu i božanstva. A grčko moderno društvo ipak je definirano i formirano kroz tu svoju drevnu prošlost koju uvijek i svugdje naglašava. Definirano je i kroz vjeru što možemo iščitati i iz simboličnog naslova romana –  Bog mi je svjedok. 

Roman kao iskustveni vodič za život

U Hrisovalántisovom životu možemo kao čitatelji prepoznati i vlastiti život, barem u nekim njegovim segmentima. Svi smo mi bili ponekad u dugovima, ili smo bili bez posla, a bili smo i razočarani u ljubav ili snove barem jednom misleći kako će nam upravo ostvarenje tih istih snova promijeniti život nabolje. Svi se mi u teškim trenucima povremeno okrenemo vjeri, a također smo satkani od niza proturječja, baš kao i Hrisovalántis. S jedne strane vjerujemo u dobrotu, poštenje i duhovan život bez pretjeranih užitaka, dok smo s one druge strane samo obična grešna ljudska bića koja, udovoljavajući vlastitim potrebama i libidu, na vjeru, asketizam i duhovnost gotovo i zaboravljamo.

Onda bi nam slobodno ova knjiga mogla poslužiti kao svojstven iskustveni vodič njezina glavnog lika koji nam može pokazati put do mnogih životnih istina u čijem čitanju, pritom, možemo mnogo uživati.