Recenzija – Dark, Dark, Dark: Meka strana mraka
Dark Dark Dark smatra se najpoznatijom chamber pop skupinom, i to ne samo zato što ih voli slušati ekipa iz Nationala. Za sve one kojima, poput mene, nije na prvu bio iskristaliziran taj mistični naziv chamber popa: vrsta pop/rock glazbe koja je 1990-ih pokazala zube grungeu i alternativnom rocku. Dakle, radi se o nekoj vrsti “profinjenog” rocka (koji vuče na pop), rocka elegantnog i laganog zvuka, koji se u slučaju Dark Dark Darka spaja s folkom i americanom. Kada bi to danas trebali objasniti vrijedilo bi pokušati s Belle and Sebastian ili s deelektriziranim Bat for Lashes, iako neki u ovaj žanr smještaju komercijalnu lutkicu Lanu del Rey koja, iako više glazbeno nego vokalno, u magli traži put do chambera.
Peteročlani američki bend iz Minesotte, okupljen od 2006., do sada je izdao debitantski album “The snow magic” i “Wild go”. Ovaj zadnji, iz 2010. proslavio se kao dio soundtracka mnogih serija, od Uvoda u anatomiju do britanskih Skinsa. Glavu benda, bar ono što nam prvo upadne u uho, čini The Voice None Marie Invie, djelomično zaslužne i za tekstove, za koje kaže da crpi inspiraciju i snagu iz feminizma. “Who needs who” treći je studijski album benda, kojeg ove godine promoviraju u sklopu europske turneje. Bendžo, truba, bass (oštar i mračan) uz klavir koji dominira; klavir koji na trenutke zvuči kao vedriji i pitkiji Yann Tiersen. Možda mi se Tiersen ipak samo učinio zbog ponekih pjesama, ali ako je – jedna od onih gdje sam sigurno osjetila taj francuski zvuk klavira zasigurno je Without you. Zanimljive tekstove prati sofisticirani i ženstveni glas Marie Invie, glas koji miluje uši, ali ujedno ima i nešto za reći. Zvukovnu strukturu albuma teško je precizno odrediti. Dok jedna stvar zvuči kao mračno doba Lykke Li, druga Sigur-rosovski, buni nas i glavni vokal koji vuče na zadnji album Regine Spektor. Sve u svemu, zanimljivo, opuštajuće i snažno. Svaka pjesma prenosi emociju, jako elegantno i skladno. Sve je to lijepo uklopljeno s jazz notama i zanimljivim bubnjevima, koji u Tell me zvuče jako Nationalski.
Zvuk albuma “Who needs who” vjerno prati utabanu stazu prethodnih albuma, s pjesmama na prvo slušanje sličnim, ali pomnijim prepuštanjem glazbi, različitim. Iako se na ovom albumu ipak radi o nešto mračnijoj, sumornoj atmosferi- ovaj mrak ne umara. Dapače, možda je baš malo mraka ono što nam treba, ono malo što je veliko jer se na našoj sceni ne može naći. Odmak od umarajućeg komercijalnog zvuka. Odmak koji odmara nutrinu mekoćom zvuka i ostavlja osjećaj čistoće nakon slušanja.
