novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “For Crying Out Loud” (Kasabian): Spremni smo za akciju, Sergio

Foto: [cover]
Vrijeme čitanja: 3 minute

Neki će ovaj album nazvati mješavinom koja se ne čini zanimljivom i probavljivom na prvo slušanje, ali nekako bi nas iskustvo trebalo naučiti da ne ovisi sve o prvom, drugom pa ni trećem slušanju. Ekipa iz Leicestera s prethodnih pet albuma naučila nas je da vole eksperimentirati. Prvi “Kasabian” bio je totalni proboj, kritika nije bila oduševljena, uvijek se u prvi plan stavljao samo Club Foot i L.S.F., no bend je dobio hrpu poklonika iz svih glazbenih slušateljskih krugova.

Drugi “Empire” iz 2006. godine i treći “West Ryder Pauper Lunatic Asylum” iz 2009. okarakterizirani su kao koherentniji, smisleniji i da su utjecaji s prvog albuma ujedinjeni u nešto što se može nazvati ciljanim zadatkom. A zadatak je odličnim live nastupima publiku dovoditi do stanja ekstaze i odličnim smislom za ritmove primamiti ju na ples, skakanje, poganje, što se već radi u prostranim stadionskim predjelima ispred pozornice. Rastući mehanizam kritičarske privrženosti slijedio je s posljednja dva albuma iz drugog desetljeća 21. stoljeća i Kasabian se održao na životu i čini se da je življi nego ikada prije.

Jedna priča, dva osebujna lika

Pa što se ustvari promijenilo od početka? Ako ćemo iskreno – ništa. Sergio Pizzorno je još uvijek vrhunski multiinstrumentalist koji ujedinjuje duh Kasabiana u glazbenom eksperimentu. Tom Meighan još uvijek zvuči i ponaša se kao daljnji rođak braće Gallagher, koji se posvađao s njima prije nego su se oni uspjeli međusobno. Chris i Ian su dobri, nezasluženo neistaknuti dečki koji si vole odsvirati na pozornici ispred desetak tisuća ljudi. Na friškom albumu “For Crying Out Loud” pretpostavlja nam se nekoliko bitnih odrednica koje smo znali već otprije. Oni će bez problema uroniti u elektroniku, psihodeliju, hip-hop i indie te toj kombinaciji pokušati dati svoj štih.

Foto: facebook.com/kasabian

Početak albuma čak i zvuči grandiozno, na tragu Underdog i Shoot the Runner, ali III Ray (The King) pojačava dojam da zvuk svakim tonom dolazi na svoje mjesto. Iako se čini da u refrenu postoji barem desetak ljudi koji sviraju neki instrument, fantastična je usklađenost četvorke koja uspijeva privesti pjesmu kraju i prije nego se u nju uživimo. Brz i klasičan kasabianovski prijelaz dolazi s You’re In Love With A Psycho, uvrnutom, svemirskom, plesnom i kao takvom, prvim najavnim singlom koji se pojavio još tamo sredinom ožujka. Ponekad se zaista pitam koga oni žele privući s takvim redoslijedom pjesama.

Malo egzistencijalističke poetike o stalnom pogonu, dvadeset i četiri sata dnevno, svaki dan tjedno, donosi Twentyfourseven, a onda ponovo strmoglavo padanje s laganom Good Fight. Ono oko čega se vrti album, kao planeti oko Sunca, pjesme su koje bi u budućnosti mogle predstavljati onu najjaču snagu koja se u Kasabianu pronalazi. To su naravno nastupi uživo i mogućnost benda da stvori trenutnu vezu s masom koja do kraja koncerta neće trošiti vrijeme na besmislene razgovore. Kako zabava ne bi samo tako završila tu su, hvala ti Leicester, sljedeće pjesme.

Pozovi me na ples

The Party Never Ends – od naziva bismo očekivali mnogo, a dobili smo predigru za Are You Looking for Action? i uvod u plesno stanje uma. Idemo malo okrenuti paradigmu. Iako Kasabian voli zabrazditi u elektro/disco/funk dionice, oni bi na polju popa bili sasvim pri vrhu, ali im njihov rokerski stav to ne dopušta. Zbog toga ih ljudi gledaju ponekad prepovršno, skeptično i ne usude se dati im priliku. Glazbu ponekad treba uzeti i s dozom ironije, humora, ali i svega onoga što određeni članovi benda posjeduju. U jednom trenutku Kasabian se može činiti bend s jasnom namjerom što želi od svoje glazbe, a ponekad se vole, takoreći, zajebavati, što je sasvim legitimno i dobijemo mješoviti korpus koji se kreće u više pravaca.

Ako tome pridodamo da je pjesma Comeback Kid završila u jednoj računalnoj nogometnoj igri, što je jasna aluzija na situaciju prije više od desetak godina, dobit ćemo presjek karijere. Album svojevrsno sadrži mnoge njihove faze, ali na svakom albumu njihove su faze uobličene u barem jednoj pjesmi. Kasabian se nije promijenio. Očitava se to i na kraju albuma sa Sixteen Blocks, gdje se Tom referira na stvari koje se neminovno događaju članovima unutar neke zajednice.

Kasabian kao da su oduvijek imali svoju publiku, a kritika je ta koja uvijek pokušava umanjiti njihov značaj. Ah, engleski bend koji baš i ne igra po pravilima igre. Mislim da smo već prošli tu fazu, pa ‘ko voli, nek’ izvoli. A ostali, prepustite se ritmu jer premijerni nastup na Otoku hrvatske mladeži ne valja propustiti. Pogotovo ako će liti kiša. Pa da svi plačemo/pjevamo glasno.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari