Recenzija: Foster the People, jedna supermodelka i crna magija pop psihodelije
Horda helij balona boje fuksije koji se gube negdje iznad zgrada ili glupo zapetljavaju o antene. Tri godine nakon što su postali glavna indie senzacija sa svojim hitom Pumped Up Kids, za kojim je uslijedio debi album Torches čija se muzika našla na osmom mjestu Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma u SAD-u, Foster the People se vraćaju s eklektičnom staklenkom prepoznatljivo upbeat zvuka na potajno tragičnoj pozadini, prikladno nazvanom “Supermodel”.
Fosterova modelka uspijeva zainteresirati uho već na prve dvije pjesme – energičnoj i euforičnoj odi današnjoj “moraš biti ono što želiš” ideologiji na Are You What You Want To Be?, koja ima potencijal brzo postati hit, te tematski sličnoj ali nešto melankoličnijoj Ask Yourself koja bi se lako mogla naći kao soundtrack nekog indie filma koji će objelodaniti svijetu sljedeću Diablo Cody ili Xaviera Dolana.
Ipak, Foster the People pate od onoga od čega su oduvijek patili – nakon pet odslušanih pjesama sve se nekako počnu stapati u jedno te isto. Tako se različitim elementima toliko pune pjesme da u njih više ne stane niti svjetlost, jednostavno počnu pretvarati u rastezljivu, kmekastu grudu elektroritmova i lirika otpjevanih prepoznatljivim popucalim falsetom Marka Fostera. No čak i kad im se polovina albuma pretvori u rastezljivu, kemakstu grudu zvuka, Foster the People na neki nevjerojatni način, koji vjerojatno graniči s crnom magijom ili faustijanskim dogovorom s celestijalnim bićima pop psihodelije, ne gube zamah niti ne postaju dosadni. Doza njihovog optimizma čudne teksture samo se povećava kao beskonačni balon od sapunice.
Foster the People – Coming of Age
Pseudologija Fantastica, koja se nezahvalno našla na polovici albuma, tako zvuči kao kolaboracija U2-a iz Zoo TV ere s Daft Punkom, Best Friend bi umjesto Fostera mogla pjevati i Noodles, a onda Beginner’s Guide To Destroying The Moon eksplodira u jedom afirmirajućem bljesku trenutka koji nalikuje na objekt u slojevima iz 3D printera , zvuk izrezan kroz ribež ili kao da je netko napokon napisao pjesmu za Space Invaders tematski tulum Isaaca Asimova.
Sasvim zgodno složen album sa ponekom neočekivanom akustičnom pjesmom poput Goats in Trees, Fire Escape ili latino-ritmovima upogonjen Nevermind na kojima Mark Foster uglavnom uspješno isprobava kako izgleda pjevanje kad nije u falsetu. Završna stvar albuma Tabloid Super Junkie neka je vrsta izjave cijeloga albuma, razvučena preko treperavih, rastresenih ritmova u kojem se miješaju istočnjački utjecaji i glasne rock gitare koje bi slušao distopijski Judge Dredd dok distopijski chilla na svom distopijskom godišnjem odmoru u kakvom primorskom kompleksu na distopijskom Jadranu. Foster the People napravili su album koji sasvim samostalno hoda sa dosta potencijalnih hitova, pokazujući da očito nisu bili samo jednokratna indie senzacija. Njihov je “Supermodel” prelamajuća fuzija staklene prizme iz središta dalekozora i bočice Coca-Cola meda.
