Recenzija – Mogla sam to biti ja: Roman o boli i poigravanju vlastitih identiteta
Marina Vujčić nedavno je proglašena pobjednicom natječaja V.B.Z.-a i Tisak Medije za najbolji neobjavljeni roman. Njezin roman Susjed prigrlio joj je nagradu i sto tisuća kuna novčanoga iznosa. Susjed je jednostavno napisan roman, lako čitljiv, a tematizira ljubavnu priču glavne junakinje Katarine i njezinog susjeda, odnosno ta se ljubavna priča odvija samo u njezinoj glavi.
Nekoliko mjeseci ranije, Vujčić je objavila roman Mogla sam to biti ja koji je nešto drugačije strukture i tematike. U romanu se isprepliću dvije linije radnje. Prvu donosi psihijatrica Laura Herman koja otkriva svoje strahove, tjeskobe i promašenosti, a drugu radnju donosi njezina neimenovana pacijentica koja dolazi na terapiju. U priču je upleteno još troje pacijenata koji dolaze na terapiju – Klaudija, Hilda i Pavle.
Glavna junakinja romana, Laura Herman, nesretna je psihijatrica koju je obilježila majčina smrt. Nesretna je i sa svojim mužem s kojim ima posvojenog dječaka Gabrijela. Pati od osjećaja krivnje jer ne voli svoga muža Emila koji je, s druge strane, nosi kao kap vode na dlanu. Nije zadovoljna svojom obitelji ni životom te zato pati i to je izvor njezinih frustracija.
‘Kad ju je Emil pitao odgovara li joj jelo, čak mu se uspjela i nasmiješiti govoreći da su polpete izvrsne. Mrzila je sebe zbog toga. Gadila joj se vlastita gluma i nesposobnost da si priušti olakšanje koje bi nastupilo nakon nekoliko rečenica koje je već milijun puta u sebi ripremala a nikad ih nije uspjela izgovoriti. Ne mogu više, Emil. Nisam dobro. Jedini osjećaj koji imam je osjećaj katastrofe. Naporan mi je svaki trenutak u kojem moram nešto uzvratiti. Eto, to je trebala reći, a ne da su polpete izvrsne.’
Nositeljice priče romana su i Laurine pacijentice. Neimenovana pacijentica zapravo je spisateljica romana. Ona nam u prvom licu priča svoju priču, početke studiranja, ljubavnu priču koju je na kraju izgubila, a isto tako donosi i priče ostalih pacijenata kao i same Laure. Ona zapravo piše roman u romanu. Možemo pretpostaviti da kroz glas neimenovane pacijentice autorica iznosi vlastite gubitke, strahove i boli. Zatim, Hilda je spisateljica koja pati od stvaralačke krize, ali ne želi si to priznati. Saznajemo i o njezinoj ljubavi Vlatku koja naposljetku ima tužan svršetak. Klaudija je djevojka koja se suočava sa smrću partnera te osjeća krivnju što je on mrtav, a ona živa. Sve se priče u romanu isprepliću i povezuju u zajednički glas.
Mogla sam to biti ja autentična je priča o suočavanju s gubitkom voljene osobe. Naslov se odnosi na preispitivanje identiteta, odnosno kako ih biramo, stvaramo, negiramo, branimo ili spašavamo. Slojevit je ovo roman o pogrešnim životnim odabirima, gubitku voljene osobe, nezadovoljstvu u vezi, strahu od gubitka ljubavi i dostojanstva. Autorica ne pokušava drugima nametnuti svoje rješenje, već sugerira da je put do prebolijevanja teških trenutaka u nama samima, odnosno da nam nitko ne može pomoći u saniranju boli i tuge, nego da čovjek taj proces mora odraditi sam. Proces žalovanja završen je onda kada čovjek, prisjećajući se na bolnu prošlost, više ne osjeća bol i patnju već je spreman okrenuti se sadašnjem trenutku. Marina Vujčić napisala je odličan roman o gubitku te kako se nositi s vlastitom boli.
‘Ako ste ikad i gajili iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol, nakon mene ćete tu iluziju lako sahraniti. Reći ću vam ono što sada, nakon svega što sam vam povjerila i istresla pred vas kao da me pažljivo slušate, pouzdano znam: čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren – koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen u brisanom prostoru postojanja.’
