Recenzija – Treća koža: Roman o ljubavi i boli i njihovoj čudesnoj isprepletenosti
Treća koža, objavljen u nakladi Bošković, treći je roman suvremene hrvatske spisateljice iz Splita Dunje Kalilić. Kalilić piše prozu i poeziju, za djecu i odrasle, a to joj je dvadeseti naslov. Zastupljena je u antologijama pjesama, bajki i kratkih priča. Nekoliko se godina bavi nakladništvom u humanitarne svrhe i uređuje biblioteku „Meritum“ za pomoć mladim talentima. Okušala se u pisanju pripovijetki, novela, kratkih priča, humoreski, pjesama, bajki i igrokaza.
Roman Treća koža sastoji se od devet poglavlja (Naušnica, Pauk, Zastor, Škatula, Prozor, Naranča, Sat, Knjiga, Izložba) koji prikazuju različite likove i njihove životne sudbine. Ema, Anita, Marta, Viktor i Bruno – likovi su koji se ponekad međusobno razilaze, ali autorica ih uspješno spaja u njihovim dijalozima i monolozima te razotkriva njihove strahove, dvojbe, strepnje. Priča je to o ljubavi, čežnjama i rastancima, a autorica detaljno opisuje duševna stanja protagonista, njihovu žudnju za ljubavlju koju im je život uskratio. U romanu su povezane dvije relacije, Zagreb i Split, kroz likove Marte i Anite – dviju sestara koje je život razdvojio mjestom, ali ipak spojio sudbinom. One, ali i ostali likovi, kroz cijeli se roman bore s iskušenjima, strahovima, obranama prema svijetu koji ih okružuje, sumnjama, propitivanjima vjere.
„Stoji iza vremena koje prošlost već sustiže. Stoji ispred vremena što tek mora proteći. Načas je izvan svega, ne postoji, načas liže vrele prste nedoumice prije nego što ih gura prema ždrijelu. Možda bi se morala još jednom zamisliti.“
Autorica povremeno radnju prekida strujama svijesti i retrogradnim pripovjedačkim postupkom. Junaci romana propitkuju vlastiti život vraćajući se u prošlost i isprepletanjem sadašnjosti i prošlosti. U sjećanju pokušavaju pronaći smisao života i sastaviti svoje sudbinske priče. Dijalog i monolog likova povremeno je prožet lokalnim govorom, a vrlo se često mijenja pripovjedač i njegovo lice pripovijedanja. Roman je na trenutke alegorijska drama, a na trenutke poezija. Završava kratkom proznom crticom Sve je zeleno. Četverogodišnji dječarac percipira nerješivu dilemu koja oduvijek prati čovječanstvo: „gdje nestane ona druga sjena, kad čovjek umre, ona sjena što je unutra u čovjeku...“ Koža je metafora vremena, ali i svega onoga što biva u nama, stoji i postoji.
„Vrime ima svoju kožu…I to je najtvrđa od svih vrsti kože i …i, ako te samo pripozna kad je dotakneš, svu te obavije i obuče u sebe samu i sve ti je onda onako kako triba bit! I tako je bilo! Toga dana kad smo se ponovno srili!“
Autorica je ovim romanom i svojim osebujnim stilom prikazala misterij ljubavi i nade u začudnoj isprepletenosti ljepote i bola te istaknula kako uvijek i iznova moramo otkrivati vjeru u život kako bismo ga nastavili živjeti. Naglasila je kako je život protkan sitnicama i naizgled slučajnostima, ali je zapravo određen sudbinski.
