Recenzija: Mučne scene nekrofilije i pedofilije kao društvena kritika (“Srpski film”, S. Spasojević)
Ozloglašeni Srpski film i dan danas izaziva kontroverze, naročito u naših susjeda – kritičari u Srbiji na sam njegov spomen još uvijek skaču kao opareni jarci iako je već šest godina prošlo od njegove premijere na South By Southwest festivalu u američkom Austinu gdje je doživio aklamacijski prihvat od kritičara te je okićen titulom najskandaloznijeg filma festivala. Prvijenac, međunarodnoj i domaćoj publici dotada irelevantnog mladog srpskog redatelja Srđana Spasojevića, impozantnom je brzinom uzburkao javnost i skrenuo pažnju na sebe, a u svjetskim je medijima označen kao: „ kontroverzan, gnjusan, bolestan, izuzetno nasilan, neobičan, šokantan, morbidan i nevjerojatno sirov i surov“.
Internacionalni život za Srpski film bio je osiguran – ponajviše zbog one „dobar glas daleko se čuje, loš još i dalje“ – ubrzo su žestok interes za Spasojevićevo djelo izrazili neki od najprestižnijih žanrovskih festivala na svijetu, a najveći kuriozitet je da su pohvalu filmu uputili holivudski enfant terribile Quentin Tarantino i njegov pajdaš Eli Roth, potpisnik kultnog torture porn hororca, Hostela. Istovremeno, film je zabranjen na filmskom festivalu u San Sebastianu uz obrazloženje da ugrožava seksualne slobode, britanski cenzori su ga optužili za erotiziranje i odobravanje seksualnog nasilja, a bio je pod povećalom institucija u Srbiji koje su preispitivale mogućnost njegove zabrane.
Društvena kritika ili šok radi šoka?
Bilo je jasno da će Srpski film izazvati pregršt žestoko podijeljenih reakcija- s jedne strane silno zgražanje nad eksplicitnim sadržajem i grčevitim porivom da šokira, a s druge strane ostrašćeno oduševljenje njegovom tehničkom savršenošću i smjelošću da bez zadrške nudi namjere oštrog kritiziranja zatečenog stanja u srpskom postmiloševićevskom društvu.
Konačan omjer filmskih kritičara koji su film ispratili ovacijama i onih koji su isto učinili zvižducima teško je detektirati, no mnogima je očito bilo previše vidjeti eksplozije ekstremnog nasilja, brutalnosti i seksualnih perverzija. Infamno silovanje novorođenčeta, eksplicitne scene nekrofilije i pedofilije te iznimno uznemirujuća završnica, samo su dio morbidnih prizora zbog kojih Srpski film zauzima mjesto na gotovo svakoj listi najizopačenijih filmova recentne, odnosno sveukupne kinematografije.
Dva filma u jednom
A part na trenutak od tobožnjeg društveno-političko tematskog tona filma – koji toliko spominju Spasojević i scenarist mu Aleksandar Radivojević, Srpski film djelo je koje već svojim narativnim tempom spada u žanr trilera iz najkvalitetnijeg razdoblja tog žanra. I sam Spasojević za sebe kaže da je odškolovan na filmovima američkih autora iz sedamdesetih. Williama Friedkin, Sam Peckinpah, Cronenberg, Carpenter, Polanski i Lynch neki su od njegovih uzora. U prvoj polovici filma, upravo kao i u slučaju Lyncha, čiji filmovi u nekoliko navrata iščekuju zlo koje ih slijedi, tako se i u slučaju Srpskog filma sugestivnom režijom, kojom se evocira prepoznatljiva linčovska vizualnost i jezovito – tjeskobna atmosfera, daje do znanja da zlo polako stupa na površinu.
Vizualnost je filma besprijekorna, kadrovi izgledaju svjetski, a Spasojević vješto balansira sa žanrovskim elementima horora i trilera držeći se zlatnog Hitchcockovog pravila po kojem se najefektnija strava i napetost postižu skrivanjem više no otkrivanjem. Valja istaknuti i odlične glumačke izvedbe glasovitih srpskih glumaca Srđana Todorovića i Sergeja Trifunovića – Trifunović je posebno markantan kao dijabolični zlikovac Vukmir, uz Bitorajčevog doktora Babića i Bjelogrlićevog ćika Kureta, vjerojatno najuspješnije kreiran i potretiran negativac proizašao iz neke post-jugoslavenske kinematografije.
Prva je polovica filma tako lišena već spomenutih eksplicitnosti kojima će nas Spasojević u drugoj polovici izbombardirati uništavajući tako intrigantno postavljenu priču i potencijalni razvoj likova i njihovih međusobnih odnosa. Dok bi se prva polovica filma mogla opisati kao old school triler priča o bivšoj porno zvijezdi koja sklapa ugovor s vragom, druga definitivno spada u drugačiji žanr; onaj torture porna- i kao u većini djela svojstvenih tom žanru, rasplet se događa naglo i iznenada, a kraj, iako efektan, stiže prebrzo.
Žanrovsko osvježenje
Ne mogu zanemariti glasić koji mi brani da Srpski film proglasim punokrvnim torture porn hororcem , kako to olako čini većina srpskih kritičara, ta ipak je veći dio filma sugerirao ozbiljne autorske namjere i itekako prisutne elemente socijalne kritike povezanih s nekim od najmučnijih prizora nasilja ikad zabilježenih na filmu. Tu se dakle ne radi samo o torture porn + hororu, nego je riječ o tipičnoj društvenoj kritici kako je već i ispostavlja holivudski žanr: kao subverziju upravo tamo gdje joj se najmanje nadaš. Spasojević je radikalniji u svojoj kritici srpske stvarnosti u svojem filmu, no drugi u puno razvikanijim djelima srpske, pa i jugoslavenske kinematografije.
Upravo u kontekstu srpske i kinematografija post-jugoslavenskih zemalja, filmovi kao Srpski film, mogu djelovati poticajno i inspirativno glede donošenja markantnog žanrovsko- stilskog osvježenja. Možemo se uzdati u djelca „lokalnog funkcionalizma“, ali ukoliko smo realni, izuzev par naslova, sve to djeluje poprilično otužno, i vizualno i pripovjedački. Iz oba kuta Srpski film uspješno korespondira sa svjetskim tokovima, a željeli to priznati ili ne, srpskoj je kinematografiji napravio vraški dobar PR. Već je proglašen kultnim filmom, a siguran sam i da će napokon uspjeti arhivirati zaglušujući topot negative kojim ga još uvijek opterećuju naoštrena pera naših susjeda.