Recenzija – “Ni grama srama” (One Step Away): Ne okreći obraz na drugu stranu
Povratak u kolosijek
Zašto povratak? One Step Away dugo nije svirao i više od deset godina nije izdao LP izdanje. Krajem prošle godine to se promijenilo na najbolji mogući način. Dugo očekivano punk/rock izdanje “Ni grama srama” varaždinsko-koprivničkog benda dolazi, istina, s nekoliko godina zakašnjenja jer ne mogu se oteti dojmu da je u više od petnaest godina egzistiranja, bend po nekom normalnom razvojnom toku, ali i ideju koju nose sa sobom, mogao već biti na četvrtom ili petom albumu. Ono što ga razlikuje od debi albuma iz 2005. “V šumi drijeva falidu” većinom se svodi na puno bolju produkciju. Virtuoznost na instrumentima bila je prisutna i onda, u toj sredini prvog desetljeća 21. stoljeća kada je scena imala „starijih“ punk bendova iz kojih su rookieji mogli učiti, dok je danas situacija ponešto drugačija.
Zanimljiv vizualni identitet refleksiranog Michelangelovog Davida, s opaskom na vijesti iz crne kronike koje su najčitanija rubrika u Republici, dao je nagovijestiti eksploziju kroz jedanaest pjesama. Da, to je povremeno i osobni i univerzalni opjevan svijet u kojem se dečki iz One Step Away nalaze. Za punk i tako nema pravila, dodirnuli se mnogih trulih aspekata koje osjećamo na svojoj koži tijekom svakodnevnih životnih prilika. Iako bi bilo patetično reći kako je takva bijesna i razularena svirka beskompromisna, ona to u svojoj cijelosti i donosi. Bend ne preže ni pred čim – od prve i uvodne numere Sve što majka rodi – koja fantastično ocrtava preostalih deset pjesama, nudi jak refren, prepoznatljivu OSA ritam sekciju i nered u kojem se ističe brzina i moć instrumenata/vokala.
Univerzalna punk opjevanost
Jedna od upečatljivijih i ovako na prvu najzanimljivijih po naslovu je Ne možete vi toliko govna zasrati, kolko smo mi u stanju zgutati. Skraćeno N.V.T.G.Z.K.S.M.U.S.Z. govori o licemjernosti, bahatosti, ali i jadnom mentalitetu koji nam je svojstven jer, eto, spremno ćemo polizati pod za svakim tko nam obeća brda i doline. Ne bih rekao da je album politički nabijen jer se vrlo vješto izbjegava izravnost upućivanja poruke, iako će svakome, uz malo promišljanja, biti jasno u čijem (i kojem) smjeru su stihovi upućeni.
Kad smo kod stihova, mnogi bi se pojedinačno mogli izdvojit iz konteksta i nalijepiti u neku bilježnicu te objaviti knjigu pomoću koje ćemo se orijentirati u aktualnom razgovornom okviru. Uglavnom se to odnosi na sve pjesme, koje imaju brzo pamtljive tekstove, dobro posložene u koherentni sustav koji cijeli album nudi. Pravilna odstupanja od lirike događaju se na dvije instrumentalne pjesme Paaa jebote i Gram srama. Ne znam koliko je to specifično za punk, s obzirom da sam samo površinski ljubitelj žanra, ali kada se u nečemu čuje originalnost i mogućnost vlastite interpretacije, i ako još tome pridodamo vrsnu produkciju, primamljivost glazbe kao da dolazi sama od sebe. Oba instrumentala kao da dijele album na tri dijela – prije Paaa jebote, između nje i Gram srama, i nakon posljednje navedene u kojem nam se pruža još ona „dugonaslovna“ i Stare navike.
“Gospodin Master zove nas, anđeli pjevaju za nas…”
Singlovi Nitko i ništa i Samo dan izbalansirani su po mjeri velikog povratka One Step Away na scenu i to ponajviše mislim u kontekstu da su odlični za neke slušatelje koji ih čuju po prvi put. Palica koji su dugi niz godina nosili Pasi, Antitodor ili Debeli precjednik, KUD Idijoti ili ako ćemo još više u prošlost – Termiti, uspješno (ponovo) preuzimaju OSA, pa i Mašinko. Izlazak na scenu i to u samostalnom izdanju danas je realnost većine koji sviraju prvo za sebe, a zatim svu energiju i entuzijazam prenose na svoje slušatelje i pobornike. U tako određenom sustavu kao da je determinantno biti DIY bend, ali i dodatan poticaj da je zaista moguće biti u pravu i držati pravac koji vodi naprijed.
Ili kao što kaže pjevač Zoki u prvim recima pjesme Samo dan: „Nismo ni mi tol’ko pametni kol’ko mi mislimo da jesmo, već odavno je netko sve odredio da tako je, svi smo mi samo dobili priliku malo živjeti…“. Ništa se ne može izgubiti u slučaju ako se proba napraviti nešto izvan uspostavljene hijerarhije u kojoj se ne samo viši politički akteri, već i glazbeni tradicionalisti, drže pravila u kojem se isključivo gleda za sebe i unutar svog prostora bivanja. Ponekad zaista predugo i previše šutimo kada „vaga pravde nije za sve jednaka“.