Recenzija – “Sin gospodara siročadi”: Što je zapravo u fokusu Adama Johnsona?
Prilikom gostovanja na nedavno održanom Interliberu, Adam Johnson izjavio je da “pisci moraju govoriti za one koji ne mogu govoriti sami za sebe”. Američki autor ozbiljno je shvatio svoju profesiju, pa se tako bacio na pisanje romana koji mu je ove godine donio Pulitzerovu nagradu za književnost. Međutim, čitajući Sina gospodara siročadi, teško je oteti se dojmu kako je autor, u svom nastojanju da progovori za one koji ne mogu, zapravo bacio sjenu na njih i preusmjerio svjetlo na one zbog kojih ne mogu govoriti.
Radnja romana smještena je u najozloglašeniju zemlju današnjice, Sjevernu Koreju, a radnja se vrti oko Jun Doa, odbačenog sina čiju su majku oteli kako bi zabavljala državni vrh u P’yongyangu. Zahvaljujući svojim vještinama, on postaje profesionalni otmičar koji u mračnim tunelima i skrivenim kutcima oduzima drugima slobodu, baš kao što su ju oduzeli i njegovoj majci. Ubrzo postaje radio vezist na ribarskom brodu, i tada možemo primijetiti da Jun Do ne živi, bar u svojim mislima, život koji mu režim servira. Slušajući američke veslačice, Ruse i Amerikance kako igraju šah, on shvaća da postoji nešto drugačije i bolje. U drugom dijelu knjige, on preuzima identitet Zapovjednika Ga, čovjeka koji je istjerao homoseksualce iz sjevernokorejske vojske, i upušta se u izdaju Dragog vođe.
Malo toga se zna o Sjevernoj Koreji. Ona se skriva negdje iza senzacionalističkih vijesti o tome kako je Kim Jong Un naredio streljanje bivše ljubavnice ispred njene obitelji, ili o Sjevernoj Koreji, kao opasnosti većoj od crne rupe, čiji prst konstantno stoji iznad okidača za lansiranje nuklearnog oružja. Prava istina o tome što se događa u toj zemlji možda je sto puta gora. Međutim, nije na nama da ih osuđujemo. Uzevši knjigu, s čijih korica vrište pozitivne kritike američkih medija, pripremila sam se za koktel depresivnih emocija kao reakciju na suočavanje s tužnim životnim sudbinama. Međutim, ono što sam dobila jest ista ravnodušnost koju osjećam dok gledam film s Stevenom Seagalom. Sin gospodara siročadi sadrži i neke nerealne, fantastične elemente za koje je teško odlučiti jesu li tu u službi ocrnjivanja ideologije ili sugeriranja akcije i poticanja na čitanje. U nekim trenucima teško je ne zapitati se je li roman zapravo koncentriran na ljude koji ne mogu govoriti ili je tu kako bi smo još više izoštrili svoj stav prema neljudskom režimu koji vlada u Sjevernoj Koreji. Moguće je da roman obuhvati i jedno i drugo, no, kada su u njega inkorporirani gore spomenuti elementi, postoji rizik da zakorači u sferu kiča.
Pisati o Sjevernoj Koreji veliki je zalogaj zbog više razloga – zbog nemogućnosti slobodnog djelovanja u toj zemlji, zbog straha njezinih stanovnika, ali i zbog činjenice da pisanje o nečemu što većina ne razumije nosi opasnost od osuđivanja od strane čitatelja. Fikcija u kombinaciji s činjenicama, koje su ovom slučaju teške i bolne, uvijek je sklizak teren. Danski novinar Mads Brügger snimio je genijalnu priču o toj hermetičkoj državi. The Red Chapel, kako dokumentarac nosi ime, pun je duhovitih scena i cijeloj priči o Sjevernoj Koreji pristupa na humorističan način. Međutim, između smiješnih i zabavnih scena, postoji i onaj trenutak kada se zaprepastite nad životima tih ljudi, a cijeli dokumentarac na kraju ostavlja gorak otisak. Upravo je to ono što Johnson u svom romanu nije uspio, a na što je očito ciljao. Sin gospodara siročadi zanimljivo je i lako probavljivo djelo, međutim, oni koji očekuju hvalevrijedno, pulitzersko a samim time i kvalitetno štivo, ostati će razočarani. Onima koji traže akciju i zabavu, roman bi trebao zadovoljiti apetite.
