Recenzija – Zona: Suvremena epopeja kroz europsku krivnju
Na pitanje koliko književnost zaista može prikazati današnji svijet i našu nedavnu prošlost teško je, a vjerojatno i besmisleno odgovarati. No, suvremena se književnost i dalje na sve raznolikije načine bavi pitanjem koliko povijest doista može prikazati istinu i što u povijesnim činjenicama uopće jest istina. Jesu li to brojke koje nas izvještavaju o mrtvima, pobjedama i porazima, ekonomskim padovima ili su priče pojedinaca te koje nam najjasnije govore o stanju svijeta u nekom trenutku? Svoj prikaz povijesti prošloga stoljeća u jednoj rečenici daje nam Mathias Énard u romanu Zona.
Objavljen 2008. godine u Francuskoj roman je autoru, osim titule jednog od najzanimljivih europskih autora današnjice, priskrbio i prestižne nagrade poput Prix Décembre i Prix du Livre Inter. Hrvatski prijevod objavljen je nedavno u nakladi Frakture, a za prijevod je zaslužna naša nagrađivana književnica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči. Glavni lik romana, ujedno i pripovjedač, Francis Servain Mirković, Francuz je hrvatskog porijekla koji se u vlaku od Milana do Rima prisjeća svojih doživljaja iz Domovinskog rata i petogodišnje karijere agenta francuske obavještajne službe. Servain putuje u Vatikan kako bi prodao kovčežić s dokumentima i fotografijama koje je sakupio u pet godina pristupa arhivima i doticaja s ljudima čije priče tvore mračnu i neispričanu stranu povijesti s namjerom da se oprosti sa svojom karijerom i dosadašnjim životom i preuzme identitet prijatelja iz srednjoškolskih dana.
Ovaj roman priča je čovjeka koji se našao okružen pričama ljudi koje ispisuju onu bližu stranu povijesti, stranu koja svoje činjenice ne izražava u brojkama već krvavim slikama pohranjenima u sjećanju, ali i na fotografskom filmu. Mathias Énard nam priču svog junaka prenosi bez točaka, tek sa gomilom zareza koji također izostaju na nekim mjestima. U svojih 24 poglavlja, baš kao i 24 pjevanja Ilijade i Odiseje, ova suvremena epopeja, za razliku od antičkih epova pisanih u strogom stihu želi pobjeći granicama rečenice, granicama teksta i tekstualnosti kojima niti jedna priča, pa niti one u povijesnim udžbenicima ne mogu pobjeći. Osim podudarnosti u broju poglavlja s antičkim epovima, autor iz njih oživljava i junake postavljajući paralelno Servainove prijatelje iz rata s Hektorom i Ahilejem. Jedino što su Énardovi junaci, za razliku od antičkih umirali s metkom u čelu uvaljani u vlastiti izmet.
Paralelizmi i nasilje kao poticaj za književnost
Paralelizmi se provlače cijelim djelom, pa se pripovjedač pita koja je razlika između generala Mortiera, Napoleonova generala po kome je nazvana ulica u kojoj se nalazi njegov ured i alžirskih i palestinskih vođa. Time naglašava ironiju gdje je jednog pojedinca odgovornog za mnogobrojne smrti društvo ovilo u lovorike i zlato dok su drugi proglašeni zločincima ili zaboravljeni, ili naprosto navedeni kao broj. Na nekoliko se mjesta pripovjedač uspoređuje sa svojim ocem koji je sudjelovao u Alžirskom ratu za nezavisnost, a uspoređuje i kalašnjikov kojim se borio njegov otac i on sam u Domovinskom ratu sa špijunskim metodama kojima je skrivio smrt nepoznatog mu broja ljudi. Kroz sve te usporedbe on prikazuje ratove iz gledišta onih koji su ležali u smradu rovova, ali i onih koji su ubijali i silovali, daje perspektivu koju javnost i povijest ne žele vidjeti.
Usporedno sa sjećanjima iz rata i svojih špijunskih zadataka prisjeća se svojih ljubavi. Marianne, koja ga je čekala da se vrati iz rata u Veneciji čiji ga ustajali zadah i početak osjećaja praznine i žaljenja još uvijek prate. Tu je i Stéphanie, čvrsta žena, njegova kolegica, koja je pokušavala iskopati njegove ratne traume uvjerena da mu može pomoći, ali nije znala što ju sve čeka. I na kraju puta je Saška, ruska slikarica ikona koja ga čeka u Rimu i koja ga jedina ne želi promijeniti.
Glavni lik samog sebe naziva “povjesničarom iz sjene ili špijunom sjećanja”. Francis Servain Mirković jedna je od rijetkih figura koje su se našle u središtu nasilja i pustoši koje je europska civilizacija godinama ostavljala uz rubove svojih granica. Zona je geografski prostor njegovog ratničkog i špijunskog djelovanja, ali i više od toga, ona je intiman prostor njegova uma kojim je pokušavao sistematizirati kaos u kojeg je sve više tonuo. Često u svom pripovjedanju priziva one koji su doživljavali istu sudbinu, pisce poput Jamesa Joycea, Ezre Pounda i Jeana Geneta pitajući se je li nasilje motiv koji čovjeka nagoni na pisanje. U svakom slučaju, Zona je izvrstan roman, gusto isprepletena priča koja čitatelja često puta natjera da se zapita, ali i izgubi u bespućima Zone, prostora koji nas okružuje i koji nam je bliži nego što mislimo.