James Earl Jones
12. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Dana 9. rujna preminuo je James Earl Jones, kazališni, filmski i televizijski glumac, omiljen zbog svojih uloga kao što su ona Mufase u „Kralju lavova”, Dartha Vadera u serijalu „Star Wars”, Jacka Jeffersona u filmu „Velika bijela nada”, Jamesa Greera u serijalu o Jacku Ryanu, ali i brojnim drugim ulogama.

Adele
3. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 6 minute 10 koncerata, najveća pop-up arena ikad i najduža setlista koju je Adele otpjevala. Riječi još uvijek nisu dovoljne, bilo je savršeno.

Istaknuto

Retrospektiva: Vijesti koje su se provukle ispod radara javnosti, a nisu trebale

Foto: www.sczg.unizg.hr
Vrijeme čitanja: 11 minute

Po novinama se već dugo vremena posebno ističu iste isprazne stvari: Mamić i Bandić, Severina, Kolinda, Josipović, Milanović, Željka Markić te razno razni drugi sitničavi politički sukobi u lijepoj našoj. Osim toga, često se promoviraju nepoznate golišave ljepotice koje su poznate samo po tome što su golišave i voljne to pokazati, a tu su i pompozne vijesti o tragedijama u stranim zemljama i crna kronika. Sve je to, naravno, od velike važnosti za svijest građana (ako se izuzmu golišave ljepotice, jer za to je Playboy ipak bolji), ali se zbog tih ljudi i takvih tema u sjenu guraju druge vijesti koje same po sebi zaslužuju biti na naslovnici jer se direktno tiču lijepe naše. Stoga, evo nekoliko takvih vijesti koje nisu dobile dovoljno pažnje u medijima, a definitivno su trebale. 

Studenti na meti

Studenti koji rade preko SC-a znaju da postoji granica koliko mogu zaraditi te nakon što pređu tu granicu, prestaju biti porezna olakšica svojim roditeljima. U prosjeku je to maksimum od 1000 kuna mjesečno u školskoj godini. Iz nekog je razloga Ministarstvo odlučilo da to samo po sebi nije dovoljno ograničenje, već su odlučili da prihod od rada preko student-servisa direktno utječe na mogućnost studenta ili studentice da dobije pravo na studentski dom. Ministarstvo je, naime, zaključilo da “megalomanska”  zarada od 1000 kuna mjesečno koja nije dovoljna da živite u bilo kojem unajmljenom stanu u Zagrebu, utječe na socijalno-ekonomski status tog studenta/ice i njegove obitelji. Ova je genijalna misao vjerojatno je pala na pamet nekome tko nije živio u gradu Zagrebu kao student već barem 30 godina pa nema pojma o tome kako se kreću cijene stanova i režija te 1000 kuna mjesečno očito smatra pravim bogatstvom. Ova bi se vijest trebala stalno isticati po svim fakultetima i studentskim domovima. Zato što se o takvim odlukama ne govori dovoljno glasno, reakcija se na takve odluke dogodi tjedan dana prije nego što takav zakon stupi na snagu, kad je već upitno hoće li bilo kakva akcija imati posljedice na odluku.

Neobičan izbor za ravnateljicu Etnografskog muzeja u Zagrebu

Grad je na novo mjesto ravnatelja Etnografskog muzeja postavio povjesničarku umjetnosti Goranku Horjan, iako je stručno vijeće muzeja htjelo etnologinju i dugogodišnju kustosicu muzeja Zvjezdanu Antoš. Ovo zvuči kao pomalo smiješna vijest, jer muzeji i jesu u poslu povijesti i umjetnosti, zar ne? Problem je u tome da etnologija i povijest umjetnosti nemaju veze jedna s drugom. Etnologija je znanost o ljudskoj kulturi,a kultura nije isto što i umjetnost, iako se između te dvije riječi često stavlja znak jednakosti. Naime, uloga je etnologije da prouči neki društveni fenomen vezan uz kulturu područja na kojem se taj fenomen javlja. To znači da se etnologija bavi pitanjem LGTB osoba, Zvončarima, narodnim običajima i običajima u gradu, turizmom, postkolonijalizmom, feminizmom, suhozidnom gradnjom, slavenskom mitologijom, festivalima i svime onime materijalnim i nematerijalnim što nema nikakve veze sa slikama i kipovima na koje se može naići u Louvreu. Uloga je etnografskog muzeja u Zagrebu da nas upozna s našom kulturom i našom poviješću, kulturom i poviješću drugih naroda, ali i našom i tuđom svakodnevnicom. Da demonstriram tu tvrdnju reći ću vam da  su u etnografskom muzeju nedavno bile otvorene izložba Dječje igračke iz hrvatske baštine u Livnu i izložba Dim – priča o duhanu.

Uskoro će se u Etnografskom muzeju u Zagrebu dogoditi velike promjene, mijenja se stalni postav, mijenjat će se izgled muzeja, dodavat će se nove postavke i za to sve je muzej dobio financijsku potporu od Europske Unije. U prilog Gorjanki Horjan ide to da je bila ravnateljica Muzeja krapinskog pračovjeka te da je taj muzej doista jedan od najposjećenijih u Hrvatskoj, sveopće je popularan i plijeni velik interes javnosti. Problem etnografskog muzeja je bio taj da se ništa u njemu nije mijenjalo skoro pola stoljeća, a Zvjezdana Antoš jedna je od osoba zaslužnih za pozitivne promjene koje će se dogoditi u Etnografskom muzeju u nekoliko idućih godina. Pošto je Gorjanku Horjan odabralo Upravno vijeće gradskog ureda koje ima zadnju riječ, bez obzira na želje stručnog vijeća muzeja, mora se priznati da ta odluka vuče na neku veću političku igru koja se igra u sjenama. Ostaje vidjeti je li odabir Gorjanke Horjan bio opravdan te hoće li njezin odabir pozitivno doprinijeti Etnografskom muzeju.

Foto: facebook.com/zaustavimoplominc?fref=ts
Foto: facebook.com/zaustavimoplominc

Beskrajna priča o Plominu C

Što je Plomin C? U Hrvatskoj postoje dvije termoelektrane Plomin: TE Plomin 1 i TE Plomin 2 i obje koriste ugljen kao izvor energije. U planu je već neko vrijeme TE Plomin 3 ili TE Plomin C-500 odnosno rekonstrukcija TE Plomina 1 koji postoji već od 1969. i trebao bi izaći iz pogona do 2018. Već se godinama vodi spor između vlade RH, Greenpeacea, Zelene akcije i građana Labinštine o tome trebali se obnoviti stara termoelektrana ili je vrijeme da termoelektrana postane prošlost. Iako obnavljanje uvijek zvuči kao dobra stvar, radi se o tome da je Plomin C izuzetno ekološki, zdravstveno, ali i ekonomski štetan projekt, a da stvar bude gora, u priču o Plominu C uključila se japanska korporacija Marubeni koja je često optuživana za korupciju i američki General Electric. Struja iz Plominca C bila bi duplo skuplja od one koja je dostupna na europskom tržištu, a 94% građana Labinštine nedavno se na referendumu izjasnilo protiv gradnje Plomina C. Milanović je bez obzira na to u Japanu nedavno ustvrdio da se nada da će Japan „odsad biti više prisutan u Hrvatskoj“ jer se nada povoljnom ishodu o planiranom ulaganju u hrvatski energetski sektor, a svima je jasno na što je pritom mislio. Jesmo li onda demokracija, ili smo zapravo država privatnih interesa? Problem s Plominom C je taj da za stvaranje energije koristi ugljen, neobnovljivi i veoma zastarjeli izvor energije zbog kojeg se 90-ih morala provesti sanacija kako bi se umanjila štetna radijacija koja je posljedica takve proizvodnje. Rasprava oko Plomina C traje toliko dugo da su se izmijenile već tri vlade, četiri gospodarstva i pet predsjednika uprave HEP-a. Bilo bi puno pametnije da se zastarjeli Plomin pustilo da postane dio prošlosti i umjesto njega se uložilo u turbine na vjetar i solarnu energiju kao što to rade naprednije europske zemlje. Pravo je pitanje tko će najviše omastiti brk od suradnje s Japanom i Amerikom. Zainteresirani koji se žele uključiti u akciju protiv Plomina C mogu se uključiti u Facebook grupu Zaustavimo Plomin C i tamo pratiti najnovije informacije.

Hidroelektrana na Korani

Iako je mnogima teško u to povjerovati, u Hrvatskoj ne postoje samo Plitvička jezera i Kopački rit kojima se ministar zaštite okoliša i prirode Zmajlović stalno busa u prsa, već postoji mnogo drugih prirodnih znamenitosti, poput, recimo, rijeke Korane na kojoj se planira izgraditi hidroelektrana. Problem s hidroelektranom na Korani može se povezati s hidroelektranom Lešće koju nitko danas više ne spominje. Ne spominje je se zato jer se pokazalo da su protivnici gradnje bili u pravu. Hidroelektrana je potopila 13 kilometara kanjona rijeke Dobre, vodni valovi uzrokuju erozije tla i stalne poplave zemljišta zbog kojih je dvoje ljudi poginulo, uništen je riblji fond i rafting turizam. Ista sudbina čeka i Koranu na kojoj se planira čak 13 takvih hidroelektrana. Početkom srpnja ove godine udruga Eko Pan pozvala je građane na regatu kajacima, kanuima i raft čamcima Koranom čime je započela kampanja za osvješćivanje građana o izgradnji hidroelektrane na Korani. Hrvatska inače uopće nema popis rijeka na kojima se ne smije ništa graditi iako je to uobičajena praksa u mnogim državama u Europi kao što je Švedska.

Šipuš nije trebao postati novi ministar kulture

Nakon što je Andrea Zlatar Violić dala ostavku na mjesto ministrice kulture, kao potencijalnog idućeg ministra predlagalo se Berislava Šipuša, ministričina zamjenika. Udruga koncertnih promotora Promo vrlo je jasno izjavila da Šipuš nipošto ne bi smio biti ministar kulture jer je dodjeljivao sredstva vlastitim projektima. Točnije, kako kažu, „gospodin Šipuš je u 2015. godini vlastitim projektima dodijelio je čak 30% javnih sredstava za glazbu, odnosno 2.5 milijuna kuna.“ Optužili su Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada Zagreba putem Vijeća za glazbu, koje je imenovao Šipuš, za raspodjelu sredstva organizacijama i manifestacijama kojima je Šipuš bio na čelu sve do preuzimanja funkcije zamjenika ministrice te s kojima nastavlja biti intenzivno povezan, a to su: Muzički biennale Zagreb, Ansambl Cantus kao projekt Cantus d.o.o., Osorske glazbene večeri i Hrvatska glazbena mladež. Pa ipak, iako je očito da Šipuš usmjerava novce u svoju korist i da postoji očit sukob interesa, 24. travnja 2015. Šipuš je postao novi ministar kulture. Čitavu reakciju udruge Promo možete pročitati na Ziherovom linku, a osim toga možete pročitati i jedan vrlo britak osvrt na razvoj daljnje situacije.

Foto: facebook.com/Expo2015Milano
Foto: facebook.com/Expo2015Milano

Hrvatska jedina nije otišla na EXPO

EXPO je međunarodna manifestacija koja se održava svakih nekoliko godina, a organizira je vlada države domaćina koja poziva druge države i međunarodne organizacije da se predstave te da daju svoj stav o zadanoj temi. Tako će na EXPO-u u Milanu od 1. svibnja do 21. listopada ove godine sudjelovati 145 država, a Hrvatska je jedina članica EU koja neće imati svoj paviljon i koja će propustiti priliku da 20 milijuna posjetitelja iz čitavog svijeta predstavi svoju poljoprivrednu proizvodnju i gastronomiju jer je tema ovogodišnjeg EXPO-a „Feeding the Planet, Energy for Life“ (Nahraniti planet, energija za život). Ovaj je EXPO stoga bio od izuzetne važnosti za Hrvatsku koja tek treba naučiti kako postati prehrambeno i energetski moderna, ali je također bio i prilika da promoviramo ono što je kod nas dobro. Jedan od fokusa EXPO-a je i ekološka poljoprivreda na Mediteranu, te je apsurdno da Hrvatska kao zemlja koja se upravo hvali svojim mediteranskim aspektom neće prisustvovati. To bi služilo našim proizvođačima da nauče neke nove tehnike, ali i da promoviraju naše prehrambene proizvode koji su već sad zanimljivi turistima,a interes za njima još bi više porastao da se neke od tih proizvoda moglo kušati na EXPO-u. Kao razlog odustajanja Vlada je u svojoj odluci navela “potrebu za daljnjom racionalizacijom troškova u tijelima državne uprave uslijed ukupne gospodarske situacije u zemlji, dodatne otežane elementarnom nepogodom koja je pogodila dijelove RH.” No nedavno je izašlo u javnost da je stvaran razlog za to što ove godine nismo otišli na EXPO taj što Ministarstvo vanjskih poslova nije do kraja odradilo natječaj za projekt hrvatskog paviljona na EXPO, odnosno u tijeku je tužba zbog nepravilnog izvođenja javnog natječaja pri kojem se krivi ministarstvo da je prihvatilo ponudu arhitekta Branka Silađina bez da je uopće pogledalo ponude drugih arhitekata pri čemu su ih, naravno, oštetili. Dok se tužba ne riješi, Hrvatska nema paviljon, a vrijeme za prijavu na EXPO davno je prošlo.

Europska prijestolnica kulture 2020

Prema odluci Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o uspostavljanju inicijative Unije za Europske prijestolnice kulture u razdoblju od 2020. do 2033., jedan hrvatski i irski grad će 2020. godine biti Europske prijestolnice kulture. Od prijavljenih, u prvi su krug ušli Dubrovnik, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb. U drugi su krug ušli  Rijeka, Pula, Osijek i Dubrovnik.  Konačno ime hrvatskog grada koji će ponijeti titulu Europske prijestolnice kulture 2020 znat će se početkom 2016. godine. Ono što je izostalo jest kritički osvrt na odabrane te potencijalne razloge za njihov prolazak u drugi krug, odnosno razloge zašto ostali nisu prošli, a i sami je natječaj nekako procurio ispod radara glavnih medija iako je od velikog značaja za Hrvatsku i kulturu.

Elementarne čestice i Dubrovačke ljetne igre

Elementarne čestice roman su francuskog pisca Michela Houellebecqa koja nemaju veze s islamom, to je priča o dva brata, seksu, drogi, šezdesetima i ljudskoj nesreći. Doduše, novi roman Submission Michaela Houellebecqa je roman s provokativnom temom konzervativnog muslimanskog predsjednika koji 2022. dođe na vlast u Francuskoj. Houllebecq je 2001. godine navodno izjavio da smatra vjerovanje u jednog boga kretenizmom i da mu je najgluplja religija islam te da je poput kršćanstva i judaizma bazirana na mržnji. Zanimljiva je stoga bila reakcija Dubrovačko-neretvanske županije, točnije župana Nikole Dobroslavića koji je odlučio da iz sigurnosnih razloga predstava temeljena na Houllebecqevoj knjizi Elementarne čestice ne smije biti prikazana. Dobroslavić je napomenuo da bi izvođenje predstave također moglo uvrijediti neke goste i građane Igara. Ministarstvo kulture i grad Dubrovnik ipak su odlučili da će predstava biti dio programa Dubrovačkih ljetnih igara te su osigurali potrebnih 86.000 eura, novac koji je Dubrovačko-neretvanska županija odlučila uskratiti. Ova priča slična je priči s plakatom o predstavi Fine mrtve djevojke koji je, nažalost, na kraju ipak promijenjen jer je uvrijedio tipične “velike vjernike” kojima naša zemlja vrvi. Obje situacije postavljaju isto pitanje: ako umjetnosti oduzmemo priliku da izrazi kritiku, nije li to zapravo smrt umjetnosti? Ovakav slučaj također otvara polemiku povezivanja autorovog osobnog mišljenja i stava s njegovim djelom te postavlja pitanje je li to dobra praksa ili ona zapravo koči značaj umjetnosti koja tako pada u sjednu nekakve žute štampe i ekskluzive? Za svaki se slučaj poduzimaju sigurnosne mjere pa će se gledatelji moći osjećati sigurno dok gledaju predstavu koja, zapravo, nema nikakve veze s islamom, a bit će prikazana 21. srpnja.

Foto: facebook.com/miron.milic
Foto: facebook.com/miron.milic

Cenzura umjetnosti

Ono što se dogodilo s plakatom predstave Fine mrtve djevojke i ono što se umalo dogodilo s predstavom Elementarne čestice na Dubrovačkim ljetnim igrama, nije izoliran slučaj. Slično se dogodilo i udruzi Domino koja je “nestranačka, neprofitna udruga sa sjedištem u Zagrebu koja ima za cilj propitivanje tradicionalnih i rad na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu kroz kulturu, medije, javne politike, obrazovanje i suradnje s domaćim i međunarodnim organizacijama.” Naime, udruga Domino je poželjela preko ekrana na Trgu bana Jelačića i Cvjetnom trgu najaviti Festival perforacije i predstavu Nečastive u ZKM-u. Domino je tvrtki Divinus Victoria, koja prema ugovoru s Gradom Zagrebom ima koncesiju za vanjsko oglašavanje, platila zakup oglasnog prostora od 13. do 28. lipnja. No, dan prije otvorenja festivala, udruga Domino primila je obavijest da je promotivni spot “nepoćudnog sadržaja, jer ime predstave asocira na nečastivog, sotonu, đavla, vraga, lucifera” i da se “u jednom kadru vidi gola bradavica ženskih grudi”. Tvrtka Divinus Victoria potom je udrugu Domino obavijestila da “nije u mogućnosti” napraviti povrat uplaćenih sredstava. Pošto živimo u, barem na papiru, sekularnoj državi onda je ovakva pritužba apsolutno nevažeća. Po zakonu u ovoj državi imaju pravo postojati i sotonisti i svoje crne mise imaju pravo oglašavati na bilo kojem oglasnom prostru za koji plate, ako to požele. Festival perforacije inače je festival koji se svake godine održava u tri hrvatska grada: Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku i cilj mu je predstaviti veliki broj umjetnika s Balkana i njihova djela koja se tiču identiteta, granica, redefinicije prostora, kolektivne prošlosti i povijesti te kako oni utječu na sadašnjost. Više o ovogodišnjem festivalu možete pročitati na Ziherovom linku. Također ne smijemo zaboraviti na uklanjanje murala akademskog slikara Mirona Milića u Umagu s Osnovne škole Marija i Lina. Iako mural ima ekološku poruku “reuse, reduce, recycle, reinvent…”, zabrinutim građanima smetala su tri ispružena prsta na ruci s murala pa je mural brže bolje obrisan. Drugu perspektivu o takvoj “ljetnoj” umjetnosti i problemima turističkih mjesta izvan sezone možete pročitati na linku.

Rascjep novinarskog društva

Županijski sud u Splitu nedavno je donio presudu protiv Slobodne Dalmacije prema kojoj je tekst Borisa Dežulovića iz 2012. “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji” povrijedio čast, ugled i dostojanstvo desetero tužitelja pa taj dnevni list svakome od njih treba isplatiti po 15.000 kuna naknade štete te je zbog toga, navodno, Dežulović dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji. Da se podsjetimo, spomenut Dežulovićev tekst javno proziva i osuđuje deset osoba koje su izjavile da je “Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi” te su pod tom izlikom pokušali bojkotirati Pride 2012. godine. Ispravno je napomenuo da nema takvih ljudi kao što su oni, ne bi uopće bilo potrebe za policijskom zaštitom mirne povorke pripadnika LGBT pokreta. Pavičić i Tomić dali su otkaz neposredno nakon što je Dežulović dobio otkaz, iz solidarnosti kolegi, a možda i nekih drugih neslaganja. Ova je tema bila dobro popraćena u hrvatskim medijima, no to je tek indikacija nečeg što se događa dublje ispod površine, a to je nagli “zaokret nadesno” hrvatskog novinarstva. Naime, ono što se nije prolomilo novinama bilo je osnivanje HNiP-a, odnosno novog novinarskog društva Hrvatski novinari i publicisti, a na čelu novog društva je novinarka HTV-a Katja Kušec koja je za Večernji list izjavila da je razlog osnivanja novoga društva ”višegodišnje nezadovoljstvo radom Hrvatskog novinarskog društva (HND) jer se ono pretvorilo u ekipu koja se više bavi političkim aktivizmom nego zaštitom profesije”. Na nekoliko je desničarskih portala ta vijest popraćena idućim citatom: “Što to znači za Lekovića (predsjednika HND-a) i ekipu partijskih ideologa zapravo je nebitno, važno je da se krenulo i važno je da se više nikada ne dopusti da se novinare upregne u jednu političku opciju, makar ona bila i neokomunistička. Najvažnije je također da napokon Hrvatska dobije HRVATSKO novinarsko društvo.” Da, riječ “hrvatsko” doista je napisana velikim tiskanim slovima. Doduše, nisu svi tako oduševljeni novim novinarskim društvom. Drago Pilsel u članku za regionalexpress.hr naziva ih “društvom za devastaciju novinarske profesije” i ljudima koji su itekako zabrazdili u ideologiju i to ideologiju HDZ-a te samim time poništavaju osnovu na kojoj su bazirali svoje novo društvo. Poanta je u tome da u HND-u ne bi smjelo postojati ni lijevo ni desno te se novinarsko društvo nikako ne bi smjelo razdvajati i odvajati na kojekakve frakcije razno raznih istomišljenika, već bi se trebalo pobrinuti da novinari nikad ne robuju politikama i političarima te da se cijeni različitost mišljenja i glasova, a ne da se od toga bježi.

Izvor Cetine u koncesiji

Kažu da je Hrvatska zemlja nevjerojatnog prirodnog bogatstva i time se naši političari i turističke agencije najčešće hvale, no idućih 50 godina o sudbini izvora rijeke Cetine odlučivat će Offshore kompanija iz američke savezne države Delaware. Prije nepunih godinu dana sličnu je sudbinu doživio dio rijeke Cetine na području Vrlike ispod planine Dinare koji je vlada dala u koncesiju firmi Bumes iz Splita. Ironično je što će za to veliko prirodno bogatstvo firma Bumes plaćati svega 200 kuna dnevno idućih 30 godina. Prema koncesijskom ugovoru, Bumes smije zahvaćati najviše dvije litre vode po sekundi, a u godinu dana smiju iscrpiti maksimalno 2500 prostornih metara vode godišnje, odnosno 2,5 milijuna litara. U 30 godina će Bumes iscrpiti 75 milijuna litara vode. Čini se da ćemo za manje od pola stoljeća umjesto rijeke Cetine dobiti potočić Cetinu.

Ako su vas ove vijesti naljutile, to je s dobrim razlogom i upravo zato ne smijemo pred njima zatvarati oči jer ljutnja može biti dobar katalist za promjenu, a promjena nam itekako treba. Stoga, neka vam ove vijesti budu poticaj za razmišljanje, a Ziher će se truditi i dalje hvatati i isticati vijesti koje prođu ispod radara.

Be social

Komentari