Sretan rođendan velikom hrvatskom pjesniku
Hrvatski pjesnik, novelist, esejist i putopisac, Antun Gustav Matoš rođen je u petak 13. lipnja 1873. u Tovarniku. Kada mu je bilo dvije godine preselio se s roditeljima u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Nakon neuspjelog pokušaja studiranja u Beču odlazi u vojsku iz koje godinu kasnije dezertira pa bježi u Beograd. Tijekom života Matoš se nigdje nije za stalno skrasio – nakon tri godine u Beogradu odlazi u Pariz, i tamo piše svoja najznačajnija prozna djela. Iz Pariza se ponovno vratio u Beograd i ostao tamo do pomilovanja 1908. kada se vraća u Hrvatsku, a šest godina poslije umire od karcinoma grla u Zagrebu.
U svom kratkom životu Matoš je ostavio velik utjecaj na hrvatsku književnost te definitivno spada među najveće domaće književnike. U književnost je ušao 1892. pripovijetkom Moć savjesti, koja je naznačila početak moderne u hrvatskoj književnosti. U svojim putopisima, od kojih je najhvaljeniji i najpoznatiji Oko Lobora, Matoš je uveo puno novih elemenata, a motiv pejzaža je glavna karakteristika njegovih putopisa. Iako je upravo svojom poezijom ušao u sve udžbenike i antologije hrvatske književnosti, dosta se kasno počeo njome baviti i do kraja života napisao je svega osamdesetak pjesama. Jak utjecaj Baudelairea vidljiv je u njegovoj poeziji, a glavna obilježja Matoševe poezije su profinjen osjećaj za ritam i sinesteziju, muzikalnost stiha i pjevna intonacija te sonetni oblik.
Kroz čitavu njegovu poeziju – od ljubavnih pjesama poput Utjehe kose i Samotne ljubavi, do poetskih pejzaža Jesenje veče i Notturno – provlače se sumornost i baladičnost koje odražavaju i sam Matošev život.
Notturno
Mlačna noć; u selu lavež, kasan
Ćuk il’ netopir,
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir,
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je teži huk:
Željeznicu guta već daljina.
