„Joker: Ludilo u dvoje“ (2024): Važno je zvati se Joker

„Joker treba nastavak!” – nitko, nikad.

Arthur Fleck zvani Joker, propali komičar koji je postao psihotični ubojica, služi kaznu u zatvoru Arkham nakon što je prije dvije godine ubio nekolicinu ljudi u svom manijakalnom pohodu. Ondje upoznaje Harleen „Lee” Quinzel, pacijenticu osuđenu za piromanstvo te nastaje ljubav na prvi pogled koja kulminira suđenjem Jokeru i onime što će postati poznato kao najveći filmski promašaj godine na izmaku…

Od pobjede do promašaja

Redatelj i koscenarist Todd Phillips godine 2019. izbacuje svoj ponajbolji film, „Joker”. Iako je kritika bila podijeljena (68 posto pozitivnih ocjena na temelju 603 kritike), publika je bila jednoglasna, film je to koji je izazvao lavinu i koji će u godinama koje slijede postati klasik.

Film osvaja venecijanskog Zlatnog lava, zarađuje 19 puta više od svog skromnog budžeta), osvaja čak 11 oskarovskih nominacija (najviše za film temeljen na stripu), dva Oscara, onog za najboljeg glavnog glumca i originalnu glazbu te zarađuje pohvale i cijenjenih redatelja kao što su David Fincher i Ridley Scott, ali i publike koja ga drži jednim od najboljih batmanovskih sadržaja ikad.

Fast-forward do 2024., izlazi film „Joker: Ludilo u dvoje”, pod redateljskom palicom istog redatelja i iz pera istih scenarista, s istim tehničkim timom, uz dodatak megapopularne glumice i glazbenice Lady Gage. I to u doba godine kada im je jedini konkurent u polju superherojskih filmova „Deadpool i Wolverine”. Rezultati su poražavajući, 32 posto pozitivnih kritika na Rotten Tomatoesu, katastrofalni rezultati na kino-blagajnama koje zjape prazne, a jedina nagrada koju je film osvojio jest ona za najiščekivaniji film druge polovice 2024. godine, što je ekvivalent drvenoj medalji koju je napola pojeo dabar i koju u kandžama drži djetlić.

Kako to? Kako to? Jasno mi je, film je spoj zatvorske drame, džuboks mjuzikla, psihološkog trilera i tko-zna-čega-sve-ne, a nijedan od tih žanrova ne funkcionira u ovakvom filmu!

Kao filmofilu šamar

Pojednostavljeno, film je šamar praćen pljuvanjem u lice svima koji su voljeli prvi film.

Redatelj Todd Phillips probudio se jednog jutra u svojoj vili, obrisao nos novčanicom od 100 dolara, umio se u zlatnom umivaoniku i pogledao se u zrcalo od najskupljeg stakla te se zapitao, „Što sam to učinio?! Kako sam mogao dopustiti da ljudi zavole film o jednom liku kao što je Joker?!” (dramatizacija, možda se nije dogodilo).

Upravo u toj mržnji prema liku Jokera koji je u njegovoj verziji sličniji „Taksistu” ili „Kralju komedije” leži temeljni problem. Taj lik nikad nije bio Joker! Bio je to Arthur Fleck, olupina od komičara, psihopat sa svim dijagnozama na F-spektru koji živi s mentalno poremećenom majkom u velegradu kojeg ne štede korupcija i recesija.

Međutim, taj čovjek nije Joker kakvog znamo i mrzimo ili volimo. On nije ledgerovski anarhoterorist koji želi gledati svijet kako gori i koji je pravi primjer postmodernog zlikovca kojeg ne možemo razumjeti i zato ga, htjeli to priznati ili ne, volimo! Ne volimo njegove postupke, ni u ludilu, no volimo ono što on predstavlja, protutežu Batmanu kao modernom heroju u postmodernom dobu te onog koji utjelovljava sve ono dobro u čovjeku dok Joker predstavlja ideju po kojoj bi i Batman, ali i svatko od nas, mogao postati lud ako dopusti klici ludila u sebi da pobijedi.

Šaljivko ponovno jaše

Dok je Ledgerov ili Nicholsonov Joker upravo to, Phoenixov je, pa, nitko i ništa. On nije genij zločina koji može parirati Čovjeku-Šišmišu, već je mentalni bolesnik kojeg žalimo i kojem želimo pomoći sve dok ne saznamo da je ubio šestero ljudi te ga se otada bojimo i želimo da istrune u Arkhamu.

Međutim, koliko god nisam ljubitelj prvog filma, čak i mali dio mene mogao je vidjeti da postoji nešto u Phoenixovom prikazu Jokera, Phillipsovoj režiji, originalnoj glazbi, scenografiji i kostimografiji što je uistinu vrijedno i što zaslužuje pozornost filmofila kakvim se i sam smatram. Za mene to nikad nije bio Joker, samo netko tko se, eto, slučajno zove tako. Da se film zove „Fleck” ili „Šaljivko”, bilo bi mi isto, mi ne vidimo Gotham kakvog znamo, nema Brucea Waynea u odijelu Batmana, nema Riddlera & Co. i to nije svijet Batmana kakvog ja volim.

Unatoč tome, film je zaslužio puno više od ovog, bar zbog silnih ljubitelja prvog filma, ali i godine iza nas u kojoj se dobri filmovi teško mogu naći.

Ako pjevaš, ne puši

Sam Joaquin Phoenix je raspoložen kao osuđenik na strijeljanje te nije ni blizu onog Phoenixa koji nam je 2019. dao svoj ponajbolji filmski nastup, a ne pomaže mu ni njegov loš glas koji nije primjeren za mjuzikl. Uz to, Phoenix većinu filma puši toliko šteka cigareta da bi mu pozavidio i redatelj kakvog hrvatskog filma, ali ni to ne objašnjava zašto mu je glas toliko loš. Samo malo, možda ipak objašnjava.

Ako on nije dobar pjevač, pa valjda Gospođa Gaga jest? Krivo! Ni ona nije na visini zadatka u ovoj strahoti od mjuzikla u kojem nema nijedna dobra ni pamtljiva pjesma. Nismo ni očekivali razinu pjesama kakve nam je dao npr. „Najveći showman”, ali nismo baš očekivali ni nešto zbog čega bismo si „vangoghirali” uši. Gđa Gaga je dobra onoliko koliko joj ovaj užas od filma dopušta biti, a to nije puno. Nakon što je zvijezda rođena u istoimenom filmu, može se reći da je ovdje umrla i to neprirodnom smrću.

Ljubav fanova se ne kupuje

Vrijedi spomenuti da je i ovaj film od 200 milijuna dolara toliki mashup svega i svačega da je to toliko nevjerojatno da bismo najradije da ni ne postoji. Od sumorne zatvorske drame do pokušaja „looneytunesovskog” animiranog filma. Od iritantnog džuboks mjuzikla do nimalo napetog psihološkog trilera.

Kao da ste u jedan mikser ubacili „Iskupljenje u Shawshanku”, „Looney Tunes”, „Jadnici”, „Zodijak”, „Malo dobrih ljudi” i očekivali da će taj proizvod biti pitak. Nakon što ste ga ponudili gostima koji su ga s gnušanjem odbacili, a jedan je i povratio, vi ste se začudili zašto je tomu tako i shvatili, ljubav fanova se ne kupuje tako što im smućkate nešto tako grozno, već ustrajnim radom, ali i slušanjem njihovih želja.

Nismo htjeli nastavak, dobili smo nastavak, veselili se, a onda je došao trenutak kad su se svjetla ugasila, a počela je agonija zvana „Joker: Ludilo u dvoje”. Film koji će ostati u pamćenju kao što bi u pamćenju ostalo da ste naručili Ferrari, a dobili magarca obojenog u crvenu boju.

Vidimo se na Zlatnim malinama, Jokeru!