Rudy, Rocky i Nishimura walk into a bar
U svjetlu jučer završene premijerne utakmice Svjetskog prvenstva u Brazilu, dok popularnost Japana još uvijek životari na razini iz ere cara Hirohita, nisam sjeo za laptop da bih citirao Linekera, Bartona, Kovača ili cijelu plejadu s nogometom povezanih imena koja skreću pozornost na pljačku neviđenu otkad su Nizozemci malo stakla mijenjali za Manhattan. Umjesto toga, razmislio sam o lekciji koju smo jučer imali prilike upiti, lekciji o gorčini života podijeljenoj uz kikiriki i pivo koje su nam nosili konobari odjeveni u kockaste dresove. Lekciji koju nas nebrojeni sportski filmovi tijekom godina nisu željeli naučiti.
Sve ovisi samo o tebi, radi marljivo i predano, nemoj klonuti duhom, perspiracija ispred inspiracije, zasuci rukave i odčepi tu septičku jamu – i bit ćeš nagrađen. Poslom u Googleu, divnim/om suprugom, svjetskom slavom. Protestantska radna etika u suradnji s inspirirajućim krilaticama na kojima je Amerika izgradila svoj nacionalni identitet tako vodi naše likove do trijumfa u bezbroj filmova. Rocky nam je pokazao kamo čista, neokaljana želja i upornost mogu dovesti čovjeka kojem je život okrenuo leđa, Rudy nam je ponudio toplu priču o mladiću odlučnom preskočiti sve prepreke, pa i one fizičke, na putu do ostvarenja snova, Warrior poduzima još jedan korak dalje od realnosti u štoriji o braći koja pomirenje pronađu u UFC-ovu oktogonu, tu je negdje i O. Russelov The Fighter, a ovu na brzinu sklepanu minilistu prigodnim mi se čini završiti Goalom, u kojem talentiran, ali dozlaboga siromašan južnoamerički klinac pronađe svoje mjesto u prvoj momčadi Newcastlea. I dok sam iskreno uživao u svakom od navedenih filmova, uz iznimku ovog posljednjeg, u kojem mi je hajlajt bio kratko pojavljivanje Igora Bišćana u fazi dok još nije mlatio taksiste, iz današnje perspektive čini mi se da unatoč najboljoj namjeri – ako takvo što uopće možemo registrirati u profit-driven industriji kakav je film – ove priče u konačnici donose podjednako koristi i štete jer, uz svu svoju dirljivu, duhovno stimulirajuću fasadu, ipak nedvosmisleno poručuju da moramo uspjeti.
Radi kao konj i tvoj (američki) san će se ostvariti, poručuju Rocky, Rudy i ekipa. Na žalost svih nas i veliko veselje filmskih studija, ovakve razgaljujuće priče o svladavanju naoko nepremostivih prepreka nisu pravilo, već iznimke koje potvrđuju isto. Da se radi o pravilima, nadahnjujuće drame ovoga tipa ne bi se ni snimale, jer pouku – ain’t no mountain high enough – ne bismo trebali ubirati s ekrana. Svatko od nas barem je jednom za svoj trud nagrađen sudaranjem s betonskim zidom, svačija se volja slamala na rasvjetnim stupovima poput Grdovićevih automobila, svačiji snovi pretvarali su se u prah brže od Whedonovih vampira. Lekcija koju su nas spomenuti filmovi propustili naučiti jest – u tome nema ništa loše. Pojedinci kojima na putu do uspjeha stoje isključivo osobni demoni i čije ostvarenje sna ne ovisi ni o kakvim vanjskim faktorima rjeđi su od obroka Angeline Jolie i mogu se smatrati zbilja sretnima. Rokijevska vjera u sebe i rudijevsko naganjanje nerealnog sna u većini slučajeva neće polučiti rezultate. Umjesto da veličaju američki san o samoostvarenju, zakamuflirano podebljavajući značaj pobjednika, filmovi bi možda jači dojam ostavljali da pokazuju drugu, površinom daleko veću stranu medalje.
Kako je neuspjeh sastavni dio života, volio bih da je, kao takav, i sastavni dio filmova. Da se Rocky prilikom povratka u ring ozlijedi na zagrijavanju, poput vremešnog Arta Garfunkela prije povratničke turneje, da Rudy pretrpi sudbinu Eduarda da Silve i ne dobije ni minutu u utakmici o kojoj je sanjao godinama, da burazi uWarrioru pomirbu potraže za vrijeme neugodnih božićnih večera, a ne usred ringa kojem u stvarnom životu ne bi prismrdjeli ništa bliže od Željke Markić zagrebačkom Rushu. Čuda se događaju, lutrije osvajaju, a penzioneri postaju svjetski prvaci – umjesto da iz filmova iščitavamo ovakve zavaravajuće poruke, volio bih da nam se servira celuloidni komad života, sa svom slatkoćom i gorčinom koja s njime dolazi. Da parafraziram Chrisa McCandlessa, koji je parafrazirao Thoreaua (paraphraseception!) – radije nego priče i obmane, dajte nam istinu.
Kao što nam je bolno ispadanje s Europskog prije šest godina pokazalo – a za primjer namjerno uzimam nešto ovako trivijalno, iako bih mogao navesti bezbroj neusporedivo težih udaraca koje smo primili u međuvremenu – svijet nam ne daje vremena za samosažaljevanje, kajanje ili depresiju, jer za razliku od priča s ekrana kojim nam Ameri pune oči i prazne novčanike, u stvarnosti udarci neće prestati stizati.
Bradu gore. U sljedećoj bitki sudac možda ne bude Nishimura.
Autor: Leon Profesionalac
