„Samo ubojstva u zgradi“ (4. sezona): Sva ta Sazz ili Horori Hollywooda

„Hollywood is where they shoot too many pictures and not enough actors” – Walter Winchell, američki kolumnist

Nakon što su razriješili dvostruko ubojstvo brodvejskog glumca Bena Glenroyja, omiljeni trio podcastera vraća se u četvrtoj sezoni serije „Samo ubojstva u zgradi” s nikad boljom i većom postavom, sve okrutnijim ubojstvima, sve zamršenijim zločinima i s još više humora!

Kako bi istražili ubojstvo Sazz Pataki, kaskaderke koja je radila kao dublerica Charlesa-Hadena Savagea, trio je prisiljen ući duboko u mjesto gdje ne postoji milost, Hollywood, gdje će raditi s trojkom glumaca koji ih glume u filmskoj adaptaciji podcasta, ekscentričnim redateljskim dvojcem, uvrnutom producenticom, tajanstvenim scenaristom i poremećenim kaskaderom…

Međutim, opasnost ne vreba samo u Los Angelesu, već i u New Yorku, domu neobičnih susjeda zgrade Arconia, gdje je Sazz i ubijena.

Moderni sitcomi ili što je ostalo od njih

Što pomislite kad čujete riječi „moderni sitcom”? Vjerojatno na neki koji je, slavno ili neslavno, završio do pandemije.

Pri tome se posebno misli na one modernije sitcome koji su izbacili traku za smijanje („New Girl”, „Brooklyn 99”, „Good Place” i drugi), a ne na one koji su slijedili taj trend debelo nakon što je isti umro („Teorija velikog praska”).

Možete li se sjetiti ijednog sitcoma ili humoristične serije kao takve nakon 2020.? Teško, gotovo nikako.

Čak i onima koji prate tu sporoumiruću, ali ipak umiruću scenu, na pamet pada samo sjajni pseudodokumentarac Quinte Brunson, „OŠ Abbott”. Nađe se tu i tamo pokoja serijica koja pokuša oživjeti taj format (precijenjeni „Nobody Wants This” koji sasvim odgovara svom naslovu), no kao da u današnjoj kulturi otkazivanja odnosno stavova ne-bi-se-štel-mešati taj format izumire.

Zato evoluira u oblike kao što je „Samo ubojstva u zgradi”, hibrid žanrova kao što su buddy komedija, sitcom, murder mystery pa čak i mjuzikl i romcom. Jedini je to način da se humor koliko-toliko zadrži u srednjostrujaškim medijima koji su postali odveć konzervativni i u kojem čak i nešto što je malko rubno kao što je „Nobody Wants This” izazove pomutnju.

Nije tom problemu doskočio ni film i na prste se radnika iz pilane mogu nabrojati dobre komedije u 2024. godini („Deadpool i Wolverine”, „Kung Fu Panda 4”, „Zločesti dečki 4”, sjajni dokumentarac Matta Walsha „Am I Racist” i možda još pokoja), ali i to su hibridi žanrova, od superherojskog do animiranog do buddy cop i dokumentarnog filma.

Sjajne 2000. godine, doba kad su komedije cvjetale, odavno je na zalasku, a pred nama je neko novo doba u kojem opstaju samo najjači.

Od televizije do filma i natrag

Takva je i serija „Samo ubojstva u zgradi”, dirljiv i intrigantan spoj više žanrova od kojih prednjače buddy komedija i murder mystery, a koja:

• vrvi poznatim licima (Meryl Streep, Zach Galifianakis, Eva Longoria, Paul Rudd (!), John McEnroe, Jane Lynch, Amy Ryan, Melissa McCarthy, Kumail Nanjiani, Eugene Levy, Ron Howard, a tu su, dakako, i trojac Martin-Short-Gomez)
• ima sjajan humor koji je prilagođen modernom dobu, zadržavajući retro štih 80-ih i 90-ih
• ima prekrasnu scenografiju, kostimografiju i glazbu
• sadrži obilje ekscentričnih likova
• ima napetu potragu za ubojicom/ubojicama i toliko je dobro napisana da će sama po sebi redefinirati način na koji gledamo sitcome (iako, tehnički, epizode „SUUZ” su nešto duže) te karijere glumaca koji su dali svoj obol u seriji.

I dok je sitcome 2000-tih obilježavalo to što su njihovi glumci nerijetko postajali filmske zvijezde (pogledajte npr. „Arrested Development” i postavu koju čine Will Arnett, Michael Cera, Jason Bateman, Ed Helms, Bob Odenkirk i drugi), ova serija je jedinstvena po tome što je svaku, ama baš svaku ulogu, odigrao glumac koji već jest filmska ili bar televizijska zvijezda.

Neodoljiva je privlačnost serije koja je u samo 40 epizoda postigla kultni status i milijune obožavatelja te u kojoj čak i najveći komičari i dramski glumci današnjice žele svojih 5 minuta screen-timea. Ta privlačnost nije bez razloga.

Prije svega, ovo je priča o neobičnom prijateljstvu između oronulog televizijskog glumca, posrnulog kazališnog redatelja i… Čime se ono Selenina Mabel Mora bavi? Nebitno, bar zasad. Je li ona umjetnica ili smo od tog odustali u 2. sezoni? Aha, da, ona je podcasterica.

Upravo će to prijateljstvo između različitih generacija biti osnovica humora koji nadilazi generacijski jaz i koji je prilagođen svakomu (starijem od 12 godina, naravno). Koncept u kojem se sva ubojstva događaju u jednoj te istoj, već sad ukletoj, zgradi, je isto vrhunski jer stavlja likove u središte zbivanja. Tako svatko od njihovih susjeda postaje mogući ubojica, a i daje se prostora za prikaz moderne svakodnevice mnogih koji ne znaju je li im susjed uopće susjed jer ga nisu ni vidjeli od broja ljudi koji žive u zgradi. Time serija donosi i prikaz usamljenosti u velikim gradovima, no to sve čini sa smiješkom.

Imamo nezaobilazan element „true” crime podcasta, a koji nas uvlači u svijet znatiželjnika koji ne samo da žale za žrtvom, već žele vidjeti i na koji način je ubojstvo počinjeno te tko je u konačnici kriv. Iako se nekima to „prekapanje po leševima” može učiniti morbidno, istina je da svi želimo doći do istine i da nas samo ona može osloboditi, ma koliko teška bila.

„Razumio sam tu referencu!“

Tako i naši junaci, Charles, Oliver i Mabel, žele doći do rješenja mračne zagonetke u kojoj je njihova dobra prijateljica ubijena, pokošena metkom snajpera iz zapadnog dijela zgrade Arconia. Posebno je dirljiv prikaz odnosa Charlesa i Sazz, uobličen i u „razgovore” s pokojnicom s kojom Charles ima neriješenih računa. I Steve Martin i Jane Lynch zvijezde su ove sezone, koliko god se Shortov Oliver trudio nadmašiti sve i svakoga.

Tu je i trio glumaca koji glume fikcionalizirane verzije sebe, Zach Galifianakis, Eugene Levy i Eva Longoria. Sve troje su sjajno odabrani, Galifianakis pokazuje da je više od Alana iz trilogije „Mamurluk”, Levy je standardno sjajan, što smo znali svi koji smo ga gledali još od 2000-tih kad je često dijelio ekran s Martinom, a tu je i Eva Longoria koja me jako ugodno iznenadila. Serija je prepuna metahumora i referenci te zahtijeva više gledanja kako bi se pohvatale sve moguće interne fore.

Kad smo kod iznenađenja, tu su i ekscentrični susjedi podcastera, Richard Kind, Kumail Nanjiani i drugi, koji su neugodno iznenađenje te, iako predstavljaju drukčiji pogled na šarolike stanovnike Arconije, nisu toliko duhoviti ni zanimljivi da im se da tolika pozornost.

Slično je i s producenticom i studijskom glavešinom koju glumi nepodnošljiva gnjavatorka Molly Shannon, a ni sestre Brothers koje tumače Catherine Cohen i Siena Werber nisu oduševile pisca ovih redaka.

Zato je tu uvijek vrhunska Amy Ryan kao psihotična Jan Bellows, nesuđena gospođa Savage; Paul Rudd kao nepredvidljivi i suludo komični Glen Stubbins, kaskader i dubler Bena Glenroyja iz 3. sezone, oskarovka Da’Vine Joy Randolph kao no-nonsense detektivka Donna Williams, uvijek simpatični Teddy Coluca kao vratar Lester te Jackie Hoffman kao Uma Heller, susjeda koja uvijek ispašta zbog nevolja naših junaka i kojoj je svaka rečenica comedy gold.

U iščekivanju jubilarne sezone

Kao takva, serija nastavlja isporučivati najveće hitove kao od šale i to od vrhunske šale praćene sjajnim likovima i relativno solidnom misterijom, ali najveći forte serije ovog puta su njeni dramski trenutci i posvete sedmoj umjetnosti (9/10 epizoda ima naslov kao film, a tu je i holivudski studij, fikcionalizirane verzije stvarnih glumaca, peripetije oko scenarija i sl.).

Sve u svemu, s nestrpljenjem iščekujemo 5. sezonu koja je već potvrđena, a u kojoj će se pojavljivati i uvijek izvrsna Tea Leoni te u kojoj je žrtva… No,  o tom nekom drugom prilikom.