Sanja Šimić (Muzikalni rep): „Želja mi je da djeca ostanu iskrena i otvorena”

Sanja Šimić, profesorica povijesti i sociologije te pjesnikinja iz Nove Gradiške, odnedavno je učionicu zamijenila za improvizirani kućni ured u kojemu stvara djela za najmlađe – poučne slikovnice.

Poeziju piše od osnovne škole, a svoj talent spojila je s voljom za poučavanje te je, uslijed nedostatne satnice u školi, odlučila pokrenuti nakladu „Šlovarca”. U okviru naklade objavila je prvu slikovnicu za djecu pod nazivom „Muzikalni rep”.

Ovim korakom profesorica Šimić pokazala je svoj poduzetnički duh koji se godinama trudila prenijeti učenicima vjerujući u njihove sposobnosti, čak i kad bi sami odavali dozu nesigurnosti. Kao osoba koja vjeruje da se snovi mogu ostvariti uz neizbježne rizike, karijeru je odlučila nastaviti u umjetnosti. Njezini članci, pjesme, a sada i slikovnica, prožeti su povijesno-sociološkim motivima, moralnim poukama, ali i daškom djetinje iskrenosti koju valja sačuvati i u zreloj dobi.

Sve o pokretanju naklade i novoj slikovnici možete saznati u razgovoru koji slijedi. Usput, imajte na umu da slikovnice ne pišu djeca te da, iako su prvenstveno namijenjene njima, i odrasla osoba (čak i ako nije roditelj), kroz pojednostavljen umjetnički izričaj autora, može naučiti puno u kratkom roku. Osim detalja o slikovnici, s profesoricom smo razgovarali o dvjema pjesničkim zbirkama, radionicama za djecu te bogatom nastavničkom iskustvu i interesima.

Kako ste se odlučili za pokretanje naklade i zašto naziv „Šlovarca”?

Pokretanje naklade moja je dugogodišnja želja. Pišem od devete godine, svakodnevno. Iako sam skoro dvadeset godina radila u školstvu, predavala razne predmete od prvog osnovne do četvrtog razreda srednje škole, uvijek sam osjećala da, iako sam uživala radeći s učenicima, to nije to. Osjećala sam da ne želim raditi u školi do mirovine. Prekretnica je bila 2021. godina, kada sam postala višak. Za mene nije bilo satnice i jedino što još znam raditi je ovo u čemu sam toliko dugo. Proces je bio višemjesečni, dosta stresan, ali pisanje je najljepši dio tog procesa.

Naziv „Šlovarca” je inspiriran učenjem slova mog sina. „Šlovarca” implicira da je netko pogrešno napisao „slovarica”. Poruka koju želim prenijeti je da ne odustajemo sve dok ne napišemo točnu riječ ili onu koja nas inspirira za dalje.

Prije nego ste pokrenuli nakladu, dugo ste kao profesorica povijesti i sociologije predavali u osnovnoj i srednjoj školi. Nedostaje li vam predavanje i planirate li se vratiti među učenike?

Trenutno nemam želju vratiti se u školu i ulaziti u žrvanj birokracije. Jedino što mi nedostaje je izravan rad s mladima. Nastojala sam kroz opuštenu atmosferu, gdje se svatko može izraziti kako mu najbolje odgovara, realizirati program određenog predmeta koji je i meni često bio suhoparan.

Kroz rad sam naučila opustiti se i uzeti u obzir da ne vidimo svi na isti način određenu situaciju. Često razmišljam jesam li dala sve od sebe da im ostavim nešto što će im pomoći u budućnosti. Vjerujem da je najvažnije da vjeruju u sebe, bez obzira na druge i okolnosti, te da uvijek izraze svoje mišljenje bez bojazni što će netko reći. Isto tako, važno je da ne odustajemo od svojih želja i stila života da bismo nekoga zadovoljili. Jer, taj kojeg želimo udobrovoljiti najčešće je imaginaran, živi u našoj glavi, a u stvarnosti ga nije briga za nas.

Što vas je navelo na stvaranje literature baš za djecu, a ne za odrasle?

Djeca su otvorena i iskrena. Ako im se nešto sviđa ili ne sviđa, otvoreno kažu. Želja mi je da takvi ostanu i nadam se da će im moje slikovnice u tome pomoći. Rad s odraslima je isto kreativan, ali ne toliko opuštajuć jer je teško uskladiti sve naše ukorijenjene nesigurnosti i uvjerenja koja najčešće ne želimo mijenjati, već ih namećemo drugima u nadi da će nas shvatiti.

„Muzikalni rep” je humoristična, poetski napisana slikovnica koja može poslužiti i kao vježbenica za čitanje. Kako je koncipiran njezin sadržaj i koji motivi prevladavaju?

„Muzikalni rep” sadržava dvanaest humorističnih pjesama o životinjama u neobičnim zgodama te njihovom mjestu u našim životima, ljubavi koju im dajemo i dobivamo natrag. Razmišljanje koje me vodilo pri pisanju je predstavljanje određenih životinja u zgodama koje su neobične, ali i poučne. Za naziv sam se odlučila prema stihovima o mački koju u stopu prate note jer žele zajedno stvarati melodiju za djecu.

Kako biste opisali stil kojim se kroz slikovnicu približavate djeci i koje su prednosti takvog djela?

Prilikom pisanja sam osobito pazila da naglasim brigu za životinje i svijet koji nas okružuje jer smo neraskidivo vezani, što se ne može samo nekoliko puta naglasiti. Moramo svakodnevno raditi na tome da buduće generacije shvate važnost koju svaki djelić ima u cjelini. Prednost slikovnice po mom mišljenju su same zgode i nezgode kroz koje životinje prolaze i humoristična nota vezana uz njih. Naprimjer, pčela je postala kućni ljubimac, lisica je tijekom lova završila na žici za rublje, zbor bubamara je nestao pred nastup jer pjevaju pod tušem, i tako dalje.

Prilikom obraćanja djeci važno je imati na umu ono što sam već spomenula glede rada u školi, način na koji gledaju na svijet i određene situacije, svježa i neopterećena mišljenja i izražavanja. Od ideje do realizacije proteklo je nekoliko mjeseci.

Svako djelo pisano za djecu treba biti bogato poukama. Koje se pouke kriju u „Muzikalnom repu”?

Razmišljanje što znači biti običan i neobičan, gdje se nalazi glazba, jesmo li uistinu sami ako trenutno nema nikoga oko nas. Zatim, kako ostvarujemo svoje želje, zašto su životinje važne, kako im možemo pomoći, što nas sve veže za životinje te što znači nikada ne odustati.

Kakve recenzije pristižu od prvih čitatelja, odnosno djece i roditelja?

Sretna sam jer mi se roditelji javljaju da su se svi zajedno smijali i razgovarali o pročitanom. Neki su upriličili i mali igrokaz.

Koliko je zapravo teško pokrenuti vlastiti biznis i jeste li imali neke nesigurnosti ili strahove?

Bilo je stresno i uzbudljivo u isto vrijeme, uzevši u obzir da ustvari osim predavanja i pisanja ne znam raditi ništa drugo. Odnosno, ne nalazim se ni u čemu drugom. Još uvijek imam strah kako će to sve ići, ali vjerujem da kvalitetne ideje uvijek nađu svoj put i prežive. Ovo je ustvari posao u kojem predstavljam određeni proizvod u koji vjerujem.

Pisanje vam je od djetinjstva jača strana. S poezijom ste počeli još u osnovnoj školi, a danas su iza vas dvije objavljene zbirke poezije ozbiljnijeg karaktera. Što vam pričinjava veće zadovoljstvo – pisanje za odrasle ili za djecu?

Pisanje poezije za odrasle i za djecu pruža mi jednako zadovoljstvo. Razlika je u tome što dok pišem za djecu moram kreirati jednostavnu, ali duboku priču na razini koju dječja iskrenost i otvorenost mogu pojmiti.

Jedna ste od mlađih dobitnica nagrade „Goran” na manifestaciji „Goranovo proljeće” za zbirku „Košute u splavarevom rublju”. Možete li pojasniti simboliku naslova i otkriti o kojoj temi u toj zbirci progovarate?

„Košute u splavarevom rublju” su zbirka poezije koju sam pisala kao srednjoškolka. Simboliku naslova sam zamislila kao nešto što stvaramo, radimo. Zatim rezultat predstavljamo svijetu, a svijet ga odnosi, dodaje i oduzima tom našem radu… Kao što su radili splavari – prevozili ljude, upoznavali razne sudbine… I onda se nešto dogodi, oluja ili nalet košuta, i odnesu nešto što im je potrebno ili su se slučajno zaletjele (u naslovu u rublje), no bez toga nema promjene na bolje, nema napretka. Tema zbirke je univerzalna ljubav, ne doslovno romantična ljubav, već primjenjiva na sve što radimo.

Po čemu se „Sonatine” razlikuju od prve zbirke?

„Sonatine” su opuštenije i više usmjerene na svijet oko nas, dok su „Košute” odraz nutrine.

Kao osoba koju zanimaju društvene znanosti, pišete i članke povijesno-sociološke tematike za razne časopise i portale. Koje vas teme iz tih područja najviše impresioniraju i o kojim društvenim problemima volite raspravljati?

Do sada sam pisala o razdoblju Elizabete I. Velike u 16. stoljeću, koje nije važno samo za područje Ujedinjenog Kraljevstva. U široj slici su ostatak Europe i SAD, srednjovjekovni vojnici, optužbe za vještičarenje, pomorske bitke za vrijeme Elizabete. Također, kako su ozljede iz bitaka i viteških turnira mijenjale mentalni sklop vladara u srednjem vijeku… Pisala sam i o Emily Dickinson, Lovranu koji ima posebno mjesto u mom životu te o društvenim temama, primjerice, možemo li egzistirati kao „pustinjaci” u tehnološki naprednom svijetu…

Inače volim čitati o Johannu Sebastianu Bachu, volim autora Itala Calvina, obožavam poeziju Walta Whitmana, Danijela Dragojevića, Lane Derkač. Kao profesor povijesti bila sam na seminaru u izraelskom istraživačkom centru Yad Vashem. Tamo sam imala priliku upoznati dugogodišnji rad otkrivanja i čuvanja životnih puteva svih žrtava Holokausta. Svaki tjedan čitam o žrtvama i preživjelima, jer je važno nikada ne zaboraviti.

U suradnji s Gradskom knjižnicom Nova Gradiška organizirate i vodite radionice za djecu. Na što u radionicama stavljate naglasak i koje vrijednosti promičete?

Dvadeset godina držim radionice kreativnog pisanja za djecu. Kroz rad koji je kreativan i zabavan dobila sam ideje za priče i poruke koje bih htjela prenijeti. Najvažnije je da dijete s radionice ode s osmijehom i da se ugodno osjeća, isto tako i kada pročita slikovnicu, knjigu. Odaziv je uvijek bio zadovoljavajuć, najmanje 20 malih radnika po radionici. Jedina vrijednost koja mi je važna je da dijete ode s radionice s ugodnim osjećajem da se izrazilo, steklo nova poznanstva i nešto novo naučilo.

Kakva izdanja možemo očekivati unutar „Šlovarce” u budućnosti?

U planu imam interaktivne bojanke i slikovnice na tragu „Muzikalnog repa”.

Slikovnicu „Muzikalni rep”, kao i nadolazeća izdanja naklade „Šlovarca”, možete naručiti putem e-mail adrese slovarcaobrt@gmail.com

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.