novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Sarajevska kronika: Pobjednik Pule i čarolija Woodyja Allena za kraj

Foto: sff.ba
Vrijeme čitanja: 4 minute
Foto: sff.ba
Foto: sff.ba

Budući da smo u Motovunu propustili pogledati tad novopečenog pobjednika Pule, Broj 55 u režiji Kristijana Milića, odlučili smo da nam u Sarajevu taj film neće promaknuti, bez obzira na to što ga vrlo vjerojatno uskoro možemo očekivati i u domaćim kinima. Unatoč poslovičnoj averziji prema domaćem ratnom filmu (očekivali smo još jednu ratnu priču s klasičnom ideološkom podjelom na naše i njihove), Broj 55 doista je film koji je nadmašio sva naša očekivanja. Nastao u produkciji Hrvatske radiotelevizije, film je prvenstveno bio zamišljen kao jedna od epizoda serijala o bitkama Domovinskog rata, ali je početkom rada redatelj odlučio kako će ipak režirati cjelovečernji kino-film.

I to film koji slovi za jedan od najskupljih u povijesti samostalne hrvatske produkcije. Broj na koji sam naišao tražeći podatke o budžetu filma je vrtoglavih 6,5 milijuna kuna, ali ne radi se o provjerenoj informaciji. U svakom slučaju, u filmu je itekako vidljivo da se radi o izvrsnoj produkciji, i to posebno u središnjem dijelu filma, odnosno sukobu između 20 hrvatskih vojnika koji se nalaze opkoljeni u jednoj kući pokraj Pakraca, u jesen 1991. Cijeli film lišen je bilo kakvih ideološki obojenih izjava ili detalja – u nekoliko trenutaka suptilno je naznačen duh vremena – na primjer predizbornim plakatom Franje Tuđmana ili ćiriličnim natpisima na nekim kućama u Pakracu te naravno načinom na koji vojnici međusobno komuniciraju.

Kao što je i sam Milić rekao, ovo je film koji je žanrovski prvenstveno određen kao ratni film, i upravo zbog toga ne bi trebalo biti problema s njegovim prikazivanjem u bilo kojem dijelu svijeta. Izvrsna kamera, montaža i specijalni efekti (neki od njih posebno su osmišljeni za potrebe ovog filma) omogućili su da oko 70 minuta čiste bitke u filmu izgleda atraktivno i uvjerljivo. Film je posvećen dvadesetorici vojnika čijom je pričom inspiriran film, ali je dobar dio filma čista fikcija, pa se ni glumci nisu oslanjali na njihove životne priče kad je u pitanju interpretacija likova. Izvrsne uloge odradili su gotovo svi glumci u filmu, posebno kad se uzme u obzir da su njihovi likovi lišeni bilo kakve osobne priče – oni su isključivo ratnici osuđeni na smrt.

Foto: sff.ba
Foto: sff.ba

Festival je ipak zatvoren u nešto ležernijem tonu, novim filmom Woodyja Allena Magic in the Moonlight. Film je trebao biti prikazan u Ljetnom kinu, ali je nažalost zbog vremenskih prilika bio premješten u zatvorenu dvoranu na Skenderiji. Kažem nažalost, jer je nova romantična komedija Woodyja Allena jedan od onih filmova kojima bi odgovarao ambijent ljetnog kina. Smješten u dvadesete godine prošlog stoljeća na Azurnu obalu, film prati slavnog britanskog mađioničara Stanleyja kojeg igra Colin Firth i lažnu vidovnjakinju koju je došao razotkriti u sjajnoj izvedbi Emme Stone.

Zaplet filma dostojan je izvrsnih komedija zabune i zamjena identiteta Oscara Wildea, dok izvedba Colina Firtha pomalo i podsjeća na njegovu interpretaciju naslovnog junaka u filmskoj adaptaciji Wildeovog klasika Važno je zvati se Ernest. Većina humora temelji se na ironiji i pretencioznim izjavama glavnog junaka te lažnom zanosu tobožnje vidovnjakinje. Jednu od najboljih epizoda u filmu odigrala je Jacki Weaver kao bogata nasljednica prikazana je u prilično grotesknom tonu, a užitak je bio i gledati Eileen Atkins koja pomalo podsjeća na ulogu kakvu igra Maggie Smith u kostimiranoj drami Downton Abbey.

Foto: sff.ba
Foto: sff.ba

Ovo nije prvi film koji je Woody Allen smjestio u dvadesete – njegova uspješnica Ponoć u Parizu također je bila smještena u doba jazza, kao i neki raniji i manje popularni filmovi (Purple Rose of Cairo, Bullets over Broadway) , niti je u ovom filmu pokazao nešto što dosad nismo vidjeli. Magic in the Moonlight se možda ne može uspoređivati s nekim klasicima iz četrdesetogodišnje karijere jednog od najplodnijih redatelja u filmskoj povijesti, ali se radi o šarmantnoj komediji u kojoj je Allen iskoristio sve svoje adute – specifičan smisao za humor, osjećaj za zanimljivu filmsku priču, sposobnost da za određene glumce napiše određene uloge i naposljetku sposobnost da stvori izvrsnu atmosferu određenog doba.

Festival je završio dodjelom nagrada u Narodnom pozorištu, na koji je ulaz koštao 20 konvertibilnih maraka (otprilike 80 kuna) koje smo ipak odlučili uštedjeti. Ipak, donosimo vam kratak pregled nagrađenih. Srce Sarajeva za najbolji film osvojio je turski film Pjesma moje majke, nagradu za najboljeg glumca osvojio je Feyyaz Duman iz istog filma, dok je nagradu za najbolju glumicu odnijela gruzijska glumica Mari Kitia za ulogu u filmu Nevjeste. Ni naše snage nisu ostale bez nagrada – u dokumentarnoj konkurenciji nagrađen je film Goli redatelja Tihe K. Gudaca, a posebno priznanje žirija odnio je film Ljubavna odiseja Tatjane Božić. Naposljetku, preostaje nam samo pohvaliti gotovo besprijekornu organizaciju festivala i sjajnu selekciju filmova te mu poželjeti još mnoštvo ovakvih izdanja, koja ćemo s radošću posjetiti.

Be social

Komentari