Upoznaj djelo: Seuratovo ‘Nedjeljno poslijepodne’ na otoku La Grande Jatte
Georges Seurat vjerovao je da slikar može koristiti boje za stvaranje harmonije i emocija na isti način na koji glazbenik to čini s kontrapunktom i varijacijama kako bi stvorio sklad u glazbi. Oslanjajući se na optičke zakone i teoriju boja želio je stvoriti nov jezik u likovnoj umjetnosti, fokusirajući se prvenstveno na intenzitet i raspon boja.
Točka, točka, točkica…
Veoma izražen kontrast svjetla i sjene na najpoznatijoj slici Seurata krije jednu inovativnu i poprilično posebnu tehniku slikanja. Kada bismo Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte promatrali iz neposredne blizine vidjeli bismo samo mnoštvo nejasnih točkica. Udaljavajući se, blisko postavljene sitne točke spajaju se u oku promatrača u jasnu nijansu i oblik. Prevedeno u naše digitalno doba, točkice su slične pikselima koje uočavamo pri jakom zumiranju fotografije na monitoru kompjutera.
Tajna je u tome da boje nisu fizički stapane na paleti ili platnu, već se primarne boje (crvena, žuta, plava) nanose na platno jedna pored druge, najčešće u obliku točkica. Time se umjesto fizičkog miješanja postiže efekt optičkog stapanja boja. Takvom se tehnikom slikanja boje više ističu i čine intenzivnijima jer izdvojene točke mozak spaja u bogatiji raspon nijansi nego što bi se to postiglo izravnim miješanjem i standardnim potezima kista. Seurat je taj stil zvao divizionizam, a kasnije je postao poznatiji kao poentilizam. Od nekoliko osnovnih boja nanesenih po principu komplementarnosti (crvena i zelena, žuta i ljubičasta, plava i narančasta) stvara se privid sekundarnih boja. Komplementarne boje čine parovi boja čijim se miješanjem stvaraju sivi tonovi, ali kad se postave jedna pored druge one izgledaju živopisnije.
Znanost u službi umjetnosti
Seurat umjetnosti prilazi precizno i analitički. Na njega su posebno utjecali teoretičari boja, ponajviše kemičar Michel Chevreul. I ranije su slikari intuitivno primjenjivali komplementarnost boja. Seurat pak ide korak dalje, praktički proširuje i implementira znanstveni eksperiment u polje umjetnosti, primjenjujući Chevreulovu teoriju da boje koje se pojavljuju zajedno poprimaju drugačiju nijansu, kao da su pomiješane s komplementarnom bojom one druge. Pojednostavljeno rečeno, žuta tkanina smještena na plavoj pozadini poprimit će narančastiju nijansu. Nije bez razloga prsluk za spašavanje narančast – upravo ta boja, komplementarna plavoj, omogućuje da vas što lakše zamijete, jer pruža najveći kontrast i vidljivost u odnosu na more.
Seuratova paleta sastojala se uglavnom od kobaltno plave, smaragdno zelene i vermilion (narančastocrveni pigment). Osim toga, Seurat je upotrijebio novi žuti pigment (cinkov kromat), pretežno za obasjanu travu u sredini slike. Međutim, ta žuta boja uslijed kemijske reakcije počela je tamniti prema smeđoj nijansi još za njegova života. Unatoč tome, njegova vještina vladanja bojama jasno je vidljiva i izražena, a ponajbolje se primjećuje na prijelazu iz osvijetljenih u sjenovite predjele slike. Kako bi istaknuo taj kontrast, suncem obasjana trava uz zeleni pigment sadrži i žute točkice, dok trava u sjeni ima crvene i plave pigmente.
Dvije godine minucioznog rada
Seuratu su bile potrebne dvije godine da dovrši ovo ulje na platnu, široko tri i visoko dva metra. Započeo je 1884. godine i radio je u dvije faze – između svibnja 1884. i ožujka 1885., te od listopada 1885. do svibnja 1886. Prvotno je pravio male horizontalne poteze kistom, a točkice jednake veličine počeo je raditi tek u drugoj fazi rada. U početku je miješao boje te koristio zemljani pigment kao što je oker, da bi se kasnije ograničio na tek nekoliko osnovnih pigmenata, u skladu s interpretacijom teorije o boji i svjetlu.
Osim po tehnici slikanja, od svojih suvremenika impresionista razlikuje se i po tome što ne slika na otvorenom, ne trudi se uhvatiti lebdeću impresiju krajolika pod nestalnim utjecajem trenutne kvalitete svjetla, već u tančine proučava vanjski svijet radeći skice, a konačni produkt dovršava u ateljeu. Mnogo je vremena proveo u parku na otoku La Grande Jatte pripremajući se s preko šezdeset skica, uglavnom raznih ljudskih figura kako bi usavršio njihov oblik. Tek tada je u ateljeu mogao svu pažnju usredotočiti na harmoniju boje, svjetla i oblika.
Posljednji dodatak slici napravljen je 1889. kada je rastegnuo platno kako bi stvorio prostor da oslika dodatni rub od crvenih, narančastih i plavih točkica, čime se stvorio dojam potpunog izokretanja boja. Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte danas se nalazi u stalnoj zbirci Instituta za umjetnost u Chicagu, uramljeno običnim bijelim okvirom budući da je Seurat bio mišljenja da uobičajeni pozlaćeni okvir previše odvlači pažnju od samog rada.
Distanciranost i ukočenost figura
Na prvi pogled Nedjeljno poslijepodne prikazuje kako četrdesetak figura provodi svoje slobodno vrijeme u naizgled monotonoj i mirnoj šetnji parkom, ne pričajući nikakvu pozadinsku priču. S obzirom na to da je park na otoku La Grande Jatte na rijeci Seine bio popularno mjesto za odmor i razonodu (navodno i mjesto sastanka uvažene gospode i dama noći) srednje i više klase 19. stoljeća u Parizu, takav prikaz ima smisla. Međutim, očekivanu ležernu atmosferu na lijep sunčan dan raspršuje pomalo kruto držanje većine figura (izuzev djevojčice koja trči i psa koji se igra) koji su uglavnom prikazani iz profila ili su pak okrenuti leđima.
Pedesetih godina 20. stoljeća povjesničar i filozof Ernst Bloch izvlači društveni i politički značaj iz Seuratove La Grande Jatte. On je smatrao da mehanički prikaz figura i njihova statična priroda govori itekako mnogo o francuskom društvu u to vrijeme. Figure se čine nezainteresirane za svoju okolinu, nema gotovo nikakve interakcije među njima, svatko je u svom svijetu – bilo da peca, svira trubu, šeće egzotičnog ljubimca na uzici ili jednostavno gleda u daljinu. Svi stoje sami za sebe, izdvojeni i nesvjesni jedni drugih. Svi, osim djevojčice u bijeloj haljini u sredini slike koja gleda izravno u promatrača kao da sve preispituje te poziva i nas da učinimo isto.
Nastavak prethodnog rada
Kupači na Asnièresu Seuratovo je prvo značajno djelo, dok se na Nedjeljno poslijepodne može gledati kao svojevrsnu nadopunu toj slici. Za razliku od buržoazije na otoku La Grande Jatte, slika Kupači na Asnièresu prikazuje radničku klasu na lijevoj obali Seine nasuprot otoka. Uz to, čini se kako krajnja desna figura s crvenim šeširom na prvotnoj slici nešto dovikuje ljudima na desnoj obali. Radnička je klasa prikazana puno opuštenija te je sasvim obasjana suncem, dok se gotovo svaka figura na otoku Jatte nalazi se u sjeni. Kao da je Seurat želio poručiti za koga misli da predstavlja svijetlu budućnost Francuske (i svijeta).
Unatoč Seuratovom kratkotrajnom djelovanju (umro je već 1891. u 31. godini), žestokom ismijavanju tadašnje kritike i struke, te činjenici da je Nedjeljno poslijepodne bilo skriveno od očiju javnosti gotovo 30 godina po njegovoj smrti, izvršio je jak utjecaj na mnoge slikare s početka 20. stoljeća. Kao vodeći primjer poentilističke tehnike, Nedjeljno poslijepodne označilo je početak postimpresionizma, te se smatra jednim od najvažnijih suvremenih djela koje je utrlo put avangardnom pokretu u likovnoj umjetnosti.
