„Si kak jen” (Ogenj): Vedrina i toplina podravskog dijalekta
Kada se gajde i mandolina zamijene tamburicom i violinom dobijemo hrvatsku verziju celtic punka. Nitko nam dosad to nije bolje dočarao nego Ogenj, simpatična petorka iz Koprivnice. Bend iza sebe ima uspješan prvi album „Domaj” s kojim je poharao domaću alternativnu scenu kao ponosan član izdavačke kuće Dancing Bear Records. „Si kak jen”njihov je drugi studijski album koji je ugledao svjetlo dana jučer.
Kajkavski Poguesi
Još u „Domaju” Ogenj nas je razveselio energičnim i veselim izvedbama koje kao da su proizašle iz radione celtic punk velikana Poguesa i Flogging Mollyja. No usprkos sličnom stilskom izričaju uspjeli su u naumu kreacije vlastitog zvuka i to ponajviše zahvaljujući bogatoj kulturnoj baštini zavičaja. Osim tradicionalnog zvuka tamburice, ono po čemu se Ogenj izdvaja od ostatka je podravski kajkavski dijalekt koji, usprkos toga što je mnogima nerazumljiv, je istodobno toliko topao i mio. Bez njega Ogenj jednostavno ne bi bio Ogenj.
Ni na novom albumu nismo ostali lišeni tog autentičnog zvuka. Razlika je jedino u tome što je na novom albumu taj zvuk još punkastiji, energičniji i siroviji, baš kao dobar stari klasičan punk.
Slavljenički početak tuluma
Kaj ne bi bilo počinje s kolom folklorne manifestacije, a završava podravskom feštom do dugo u noć. Zarazna ritam sekcija uz koju bi se i najuštogljeniji zagrijali i poželjeli otići na jedan dobar after. After revijalno nastavljamo sa Zanavek buš moja koja je lako pamtljiva pjesma idealna za popit još pokoji gemišt.
Efektne solaže violine i gitare krase pjesme Zela si me i Dok sam s tebom koja je još dodatno začinjena tamburicom i uzvicima hej, hej koji dočaravaju atmosferu nogometne utakmice. Ogenj bi mogao napraviti pravi navijački album budući da i Si kak jen i Stadionska su u stanju baciti u trans navijače naše, pomalo posrnule, nogometne lige. Spomenute dvije pjesme imaju tu neku navijačku energiju, dođe nam da ih pjevamo dok ne izgubimo glas.
Nešto melankoličniji fajrunt
Ono što je kod Ogenja karakteristično jest to što „Si kak jen” se nije samo ograničio na party stvari. Prvi dio albuma zaista udiše dozom kletskih fešti, a odlično mu kontrira drugi, malo staloženiji i osjećajniji dio albuma. Megle je pozitivno iznenađenje zbog snažne solaže violine, tamburice i gitare, pomalo neočekivana stvar za ovakav album. Prvi dojam je bio da je Magle više iznimka nego pravilo ovog albuma, no onda je uslijedila jedna prava intimna balada na tamburici i violini Naj zameriti.
Kad je krenula Duša krenulo je i lagano zijevanje jer je u tonu s Naj Zameriti, samo sa usnom harmonikom na kraju koja je uspjela koliko-toliko izvući stvar. Tu album već pomalo gubi na svojoj orginalnoj zamisli, no tu su na svu sreću Moreš ti to i Deca bez mati koje su tu da album ne zadobije gorak aftertaste.
Na krilima Apocalyptice koja je albumu donijela bogatiji zvuk imamo epski završetak. Moreš ti to ima vrlo sličan rad violine kao Apocalypticin violončelo koji pjesmi daje simfonijsku dimenziju. Dodatni pečat nam nosi Deca bez mati sa svojom izrazitom socijalno angažiranom porukom za svu djecu bez roditelja.
Sasvim solidno, no mjesta za napredak uvijek ima
„Si kak jen” je jedan od onih albuma kod kojih ćeš poželjeti slušati samo jednu polovicu, ovisno o preferencijama i situaciji. U odnosu na „Domaj” u „Si kak jen” su odlučili podići punk dionice u prvom dijelu albuma, no da album ne bude preagresivan odlučili su skočiti na nešto laganije dionice u drugoj polovici albuma i na taj način je nestala ona sinergija koja je odlikovala prvi album.
Usprkos tome album ima tu jednu vedrinu i toplinu koja te osvoji, pogotovo pri samom kraju. Moreš ti to i Deca bez mati su nešto najbolje što nam je dosad ovaj bend ponudio. Bilo bi lijepo da se i u budućnosti baziraju na atmosferičnoj folklornoj glazbbi, trebaju do kraja iskoristiti potencijal violine i tamburice jer to je ono zbog čega ih najviše volimo.
