Sretan 140.rođendan D.W.Griffithu, pioniru filmske industrije i jednoj od njenih najkontroverznijih ličnosti

Osim što je film najmlađa među svim umjetnostima, još je mlađa u obliku kakvom ju poznajemo. Prve su godine razvijanja filmske umjetnosti bile i više nego napete s ostalim umjetnostima oko nje čvrsto definiranim u svojim konvencijama i mehanizmama. Film je izdigavši se iznad prvotnog oduševljenja na prizor pokretne slike, godinama pokušavao pronaći specifično svoj jezik (iako je neizbježno pri tome mnogo toga usvojio iz ostalih umjetnosti, prije svega, fotografije koja mu je srodna, a potom i književnosti i kazališta). Ono što se uspostavilo tipično filmski upravo su njegove tehničke mogućnosti na čelu s montažom (koju će kasnije neke škole isticati kao najbitniju komponentu filma). No, na putu k tome otkrivenju, ljudska je sklonost priči kao i kognitivni način razmišljanja (koji uzrokuje automatsko povezivanje dviju uzastopnih slika), potaknula filmske pionire da iskoriste filmska sredstava u smjeru stvaranja narativa. Ili možda bolje rečeno, ljudska je potreba za pričom usvojila specifičnosti  filma kao medija koje su se onda, zahvaljujući narativu, razvijale.

Kad danas kažemo „film“ to se prvenstveno odnosi na igrane filmove koji su bazirani na (spomenutom) narativnom izlaganju pri čemu najčešće upravo mislimo na igrane filmove dugometražne forme. Kako smo od kratkih uradaka braće Lumiere kao što je snimka izlaska radnika iz tvornice stigli do današnjih blockbustera? Svaki će filmski teoretičar, praktičar ili jednostavno filmofil na pitanje tko je imao prste u tome spomenuti neizbježno jedno ime –  David Warka Griffitha koji danas slavi, ni više ni manje, nego 140.rođendan!

Američki filmski redatelj, rođen 1875.godine upisan je u povijest kao pionir filma uz duboko poštovanje njegovih kolega iz ranoga filma kao što su Charlie Chaplin (s kojim je ujedno i surađivao) te nešto kasnije pristiglih redatelja poput Forda, Hitchcocka, Wellesa, Renoira i mnogih drugih. Iako će mnogi debatirati da su Griffithova „otkrivenja“ tek „stepenica gore“ u postupcima koji su poznavali mnogi prije njega (i pri tome će biti u pravu), Griffithova je figura i djelo sažela ono što i dan danas prepoznajemo kao filmske konvencije. Tako se Griffithu pripisuje otkriće krupnoga kadra kao i narativnog filma uopće, ali i evolucije u mnogim drugim filmskim tehnikalijama.

Prije nego što je postao filmsko ime, Griffith je svoju sreću okušao u kazalištu kao dramski pisac, ali ne naišavši na uspjeh, odlučio se za profesiju glumca. U New York (prvotno središte filmske industrije!) doći će 1907.godine s pokušajem da proda scenarij producentu Edwinu Porteru koji će ga odbiti, ali mu istovremeno dati ulogu u filmu Rescued from an Eagle’s Nest što ga uvodi u svijet filmske industrije nakon godina glume u kazalištu. Život će mu se promijeniti kad će 1908.godine igrom slučaja zasjesti kao redatelj studija Biograph u sklopu kojeg će snimiti i svoj prvi film The Adventures of Dollie. Ondje će biti „u pravome trenutku na pravome mjestu“ gdje će njegova dominantna narav biti izuzetno prihvaćena u trenucima kad je odlučeno da se politika rada studija neupitno mijenja. Ono što se događa za Biograph je neočekivana revolucija – tokom sljedećih 5 godina studio snima preko 400 filmova, a Griffith se sukladno učvršćuje na svojoj poziciji režirajući većinu filmova sam ili ih producirajući.

Biograph će ujedno biti i mjesto povijesnog susreta D.W.Griffitha i snimatelja G.W. „Billy“ Bitzera koji će biti figura koja će Griffithu omogućiti sve ono radi čega ga danas slavimo i zovemo „ocem filma“. Iako je mnogo toga upisano pod Griffithovo ime, ono što je bila njegova osnovna kvaliteta je perfektan instinkt za odabir glumaca koji je ujedno i Biographovim filmovima (što se pokazalo po prvi put u A Corner in Wheat) dao snažno realističan dojam. Ime koje će se godinama vezati uz Griffitha bit će i ono glumice Lillian Gish, ali i mnoga druga. U 12 do 14 minuta dugim filmovima kakve je u svojim počecima snimao, Griffith je imao izuzetnu sposobnost da u njih ugradi nezamislivo veliku količinu radnje što je, svakako, filmska vještina.

Iako su se već neki redatelji zaputili iz New Yorka u Los Angeles kako bi snimali ondje, Griffithov je In Old California 1910. zabilježen službeno kao prvi film koji se snimao u Hollywoodu (što ga na još jedan neobičan način čini svojevrsnim pionirom).

Kako je minutaža Biographovih filmova bila sve dulja, tako je i snaga tipično obiteljskih drama kojima je Griffith bio posvećen rasla čemu je uvelike pridonosila i Griffithova igra s paralelnom montažom (koju, također, često stavljamo pod njegova dostignuća). U priču igranog filma, Griffith će uskočiti i kasnije nego što se misli, ali će svejedno ostati jednim od prvih u Americi koji će ga snimiti. Ono što su posljedice njegovog prvog igranog filma Judith of Bethulia (adaptaciji biblijske priče u kojoj je sam Griffith glumio za vrijeme kazališne karijere), njegov je odlazak iz Biographa zbog neuspješno snimljenog filma za kojeg su ga htjeli kazniti povratkom na kraće forme. Tako od 1913.godine započinje njegova karijera u Mutualu i pripreme za film The Clansman, danas poznatijem pod imenom The Birth of Nation.

1915.godine Griffith će tako u tri sata, u filmu (isprva) podijeljenjom u dva dijela, istovremeno ispričati povijesnu priču, ali i upisati sebe u povijest kao prvog američkog redatelja “blockbustera”. S Lillian Gish u ulozi života i maeastralnom uporabom glazbe kao filmskog sredstva, Birth of a Nation je već pri prvom prikazivanju bio apsolutni hit (u svojoj je prvoj verziji zaradio 60 milijuna dolara ne računajući reinterpretacije iz 1922. i 1930.) te je postao i prvim filmom koji se prikazao u Bijeloj kući. Griffithov prikaz Građanskog rata i američke Rekonstrukcije osim ovacija, izazvao je i mnoge kontroverze zbog očitog deminoriziranog prikaza crnaca (koje su inače glumili zamaskirani bijelci) te KKK-a kao herojske organizacije. National Association for the Advancement of Colored People rigozorno je protestirao protiv njegovog prikazivanja što je Griffitha pozvalo da im odgovori (čvrsto stojeći iza svog djela) svojim drugim najvećim filmom, The Intolerance iz 1916.godine. Obuhvaćajući četiri primjera intolerancije kroz povijest: pad Babilona, razapeće Isusa, događaje vezane uz masakr na dan sv. Bartolomeja i jednu modernu priču, Griffith je odgovorio kritici maestralnim pokušajem stvaranja epskog filma za koji se dan danas debatira je li u tome i uspio odnosno jesu li možda te četiri priče ipak prenezavisne da bi bile dio jednog filma? Ono što je sigurno je da je Griffithova ambicija bila velika te da je pokazao napretke od prošlog filma u određenim segmentima, ali sve se to nije odrazilo dovoljno u prodaji kino ulaznica koja je bila dobra, ali ne dovoljno dobra da povrati utrošeni novac u ovo epsko djelo.

U konačnici, to je izazvalo Griffithov odlazak iz studija, nekoliko godina mijenjanja istih te osnivanje United Artistsa zajedno s Charlie Chaplinom, Mary Pickford i Douglasom Fairbanksom. Ono što je nastavio biti ostatak Griffithova života do 1948.godine, nije bilo nimalo sjajno kao njegovi uspjesi početkom stoljeća: snimajući još nekoliko filmova od kojih su neki imali uspjeha, ali većina nije, na koncu snima i dva zvučna filma koja uopće ne odjekuju, a zadnji doticaji s filmom su mu oni u produkciji i asistenciji gdje često ostaje i zakinut za priznanje. Od mnogobrojnih zvijezda koje je stvorio, rijetke mu se pojavljuju na sprovodu na koji je pristigao zapravo sam.

Iako uz njegovo ime stoje mnoge kontroverze počevši s onima koje se tiču njegovog značaja u filmskoj industriji do onih koje se tiču političkog stajališta, Griffithu je nemoguće zanijekati njegovo mjesto u povijesti filma – prije svega, Griffith je čvrsto vjerovao u njega kao medij, govoreći da će film postati i osnovno sredstvo obrazovanja, ali je i duboko shvaćao njegovu esenciju inspirirajući redatelje oko sebe kao i dovodeći njegovu narativnu i tehničku prirodu na neke nove razine. Možda je umro u samoći, ali danas na svoj 140.rođendan nije sam, uz duboku zahvalnost cijelog filmskog svijeta.