Stani ili će moja kamera pucati
Umjetnost je uvijek bila sklona prihvaćanju animalnosti ljudskog bića integrirajući ju u viši oblik postojanja, a ono što je zaslužno za prisutnost tog stanja su upravo nagoni. Freud ih je podijelio u dva razreda: eros i thantos. Eros je nagon života koji se često poistovjećuje sa seksom s obzirom da je njegova osnovna pokretačka energija libido, dok je thanatos s druge strane nagon smrti koji je zaslužan za nesvjesnu želju za umiranjem uvelike umanjeno drugim nagonima.
Izolirajući pojmove seks i smrt možemo pratiti razvoj njihova prikaza od početka umjetnosti te sve struje koje su se iz njih razvile ukazujući na postojanje velike pokretačke sile u njima. Iako su osnovni dio ljudskosti i prisutni su svakodnevno, prašina oko njihove prisutnosti nikada se ne sliježe. Razvojem je društvo počelo prihvaćati eksplicitne sadržaje uz neutaživu glad za višim, šokantnijim, upečatljivijim i kreativnijim.
Nasilje je u umjetnosti pronašlo mjesto kao lajtmotiv stalnog previranja i diskusija o moralu, kao sredstvo kojim se stiže do cilja bez obzira ima li taj cilj neku društvenu poruku ili je samo dio veće slike.
Kao koncept je sveprisutan, kao prizor je svakodnevan, kao osjećaj je svima poznat. Nasilje je dio našega ponašanja i svijesti te stoga ne iznenađuje udio koji ima u filmskoj umjetnosti koja istovremeno impresionistička i ekspresionistička kao i samo nasilje.
Popularnost sadržaja filma koji su percipirani kao moralna siva zona dovodi do uplitanja vlasti i postavljanja zakonskih regulacija sadržaja kroz cenzuru. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih država podupire prijedlog Chicaga, koji je 1907. godine izdao prvi zakon o cenzuri u Americi, uz govor o sposobnosti filmova za zlo i njihovoj moći, privlačnosti te sklonosti egzibicionizmu. Eisensteinova teorija montaže implicira da stapanje kadrova ili slika, uređeno u nizu daje drugačiju I intenzivniju reakciju od gledatelja nego individualni kadrovi prikazani odvojeno što može objasniti zašto su filmovi trpili ovakav tretman, a fotografija nije. Takozvani ‘Hays Code’ nastupa 1930. te je tim pravilnikom MPPA (Motion Picture Assosiation of America) propisala moralne smjernice za filmsku produkciju osudivši filmove da snizuju moralne standarde publike izazivajući simpatije za kriminal, nedjela, zlo ili grijeh. Doduše, filmaši ne obraćaju previše pažnje na njega. Zaključna godina djelovanja kodeksa je 1966. Godinu dana kasnije izlazi film Arthura Penna Bonnie and Clyde u kojem su glavni likovi prikazani kao antiheroji koji na, za gledatelja zavodljiv način, glorificiraju nasilje pa film čini prekretnicu između dva razdoblja u prezentaciji filmskog nasilja. Šezdesete i rane sedamdesete postaju zlatno doba američkog filmskog nasilja.
Definicija nasilja bila bi primjena sile protiv volje ili prava onoga na kome se primjenjuje s tim da šteta može biti fizička, psihološka ili čak sociološka (ovisno o stranama). Prijetnja štetom ponekad može biti i više uznemirujuća nego sam čin koji čak ne mora biti ni trenutačan već posljedica stanja poput rasizma, seksizma, homofobije, klasizma ili ksenofobije; različitih kulturoloških odnosa unutar kojih se mogu javiti posljedice.
Je li i kamera instrument nasilja?
Općeprihvaćeno mišljenje u javnosti jest da nasilje prikazano u filmovima ima zrcalan efekt i dovodi do povećanja nasilja u društvu. Da bi se dobio odgovor proveden je poveći broj studija u Americi, a rezultati su bilo vrlo slični, dapače mogu se svrstati u tri grupe najčešćih spoznaja. Pretjerana izloženost nasilju dovodi do izravnog oponašanja nasilnog ponašanja, smanjene osjetljivosti ili usvajanja agresivnog ponašanja. Sve su to neposredni utjecaji, no postoje i oni dugoročni koji se pojavljuju nakon akumulirane izloženosti tijekom tjedna ili čak godina, a očituju se u pojavi straha od postajanja žrtvom nasilja ili većoj prihvaćenosti nasilja kao društvene pojave.
Školarci jedne losanđeleske škole reagirali su glasnim smijehom na scenu iz filma Shindlerova lista koju te su kasnije objasnili da način na koji su žrtve nacista pale na tlo nakon metka kojeg su primile u glavu smatrali smiješnim. Spielberg je, saznavši za tu reakciju, ostao zapanjen manjkom osjetljivosti gledatelja.
Ekstremniji primjer utjecaja filmskog nasilja je atentat na američkog predsjednika Ronalda Reagana koji je bio vrhunac pokušaja Johna Hinckleya da zadivi glumicu Jodie Foster postajući taksist iz istoimenog filma Martina Scorsesea.
Ovakvi događaji postaju medijske senzacije uistinu stavljajući filmsku umjetnost u neugodnu poziciju izazivajući moralnu paniku. ‘Moralna panika je teorijski okvir koji se koristi u sociologiji kolektivnog ponašanja, društvene djelatnosti i sociologiji nasilja. Njime se dolazi do razumijevanja i objašnjenja povremenih devijantnosti i povremenih društvenih strahova inspiriranih idejom o slabljenju općeg morala.’ Termin je prvi iskoristio Jock Young 1971. opisujući zabrinutost i stah javnosti koji su se javili u Britaniji zbog podataka o uporabi droge. Nalazi do kojih je došao upućivali su na spiralni efekt interakcije između javnosti, medija i interesnih grupa. Termin je popularizirao Stanley Cohen te ga kategorizirao u etape: uočavanje problema koji ugrožava opći moral i vrijednosti, medijska reprezentacija problema u najpojednostavljenijoj formi, rast zabrinutosti javnosti, reakcija predstavnika društvene kontrole i, naposljetku, povlačenje moralne panike.
Ovakvom eksploatacijom filma zaboravlja se na činjenicu da nasilje u filmskoj umjetnosti ima svrhu i njegova visoka estetizacija pridonosi završnom proizvodu. Pozitivna strana izloženosti nasilju je upravo ono zbog čega se i koristi – katarza ili duhovno pročišćenje, posljedica osjećaja straha i suosjećanja koji se javljaju u gledatelju. Bez upotrebe nasilja ne bi se mogao snimiti poveći broj žanrova – vestern, horor, ratni, akcijski i gangsterski filmovi, dok bi i drugi žanrovi žrtvovali značajan dio. Redatelj Quentin Tarantino prva je asocijacija na upotrebu nasilja s obzirom da je izgradio karijeru na toj pojavi. Često je bio napadan pitanjima o porijeklu nasilja u svojim filmovima na što bi odgovarao upućujući na veliku razliku između filma i stvarnosti.
‘’Obviously the issue is gun control and mental health.’’
Izazivanjem moralne panike zapravo se stvara diverzija s pravih uzroka kriminala, a nagađanja i nepouzdani dokazi uzrokuju atmomsferu u kojoj je kinematografija okrivljena za društvene nevolje.
U svim društvima događaju se zločini inspirirani filmom, no to ne znači da bi oni prestali nestankom filma, niti bi se čak brojčano smanjili, već bi počinitelji samo pronašli inspiraciju u nečemu drugome.
Kriminal nije počeo niti će završiti filmom.