nemanja: „Samo stani i bolje poslušaj, to je sve što tražim”
Tko je nemanja? Ako ne znate za pulskog glazbenika Luku Šipetića i njegov glazbeni alter ego (čije ime nosi i njegov bend), nemanju nećete naći u puno pop-kulturnih referenci. U pulskom i glazbenom slučaju ime ne skriva – baš suprotno – nego razotkriva fikcijski lik koji oživljuje tek kada se dogodi kratki spoj između Šipetićeve mašte, muzike i elektroničke opreme.
Znatiželjni nemanja na mističnom je pohodu u središte sebe da bi pronašao što ga čini živim, a put u centar percepcije podijeljen je na tri dijela ili barem na tri etape: „Tarot Funk”, „Cosmic Disco” i „Voodoo Beat”. Naravno da se radi o autorskim naslovima koji su uglazbljeni dnevnički zapisi mjuzonauta. S početkom ljeta Luka je otkrio kraj nemanjina putovanja, a s krajem ga ljeta dovodi do velikog slavlja onostranoga u Zagrebu.
Usred najtoplijeg ljeta u povijesti, zemaljskoga pakla koji će se pojaviti na njegovom najnovijem albumu, nemanja nas je pozvao doma, u svoju Pulu, gdje smo slušajući „Voodoo Beat” pulskim ulicama, šetnicama i šumarcima shvatili da se radi o zvučnom kartografu osobnog prostora i prostora koji nas oblikuje.
Sedmi je mjesec i gušteri izmjenjuju dvije po dvije noge na skoro krčkavom sivom asfaltu, a nemanja nas dočekuje iznad pulskog Rojca i iz prošarane čipke hladovine rukom pokazuje prema loncu supkultura:
Baš u ovom kvartu su bili počeci elektroničke muzike u Puli – tu gdje sam odrastao. Mislio sam te malo provesti ovuda, pa na Verudu i Lungomare. Kad god završim s albumom, prošetam onuda da ga preslušam jer svaki traje dovoljno da napraviš jedan đir po Lungomareu, pol sata naprijed-nazad. Sva tri traju otprilike koliko treba da prođeš Lungomare.
To si onda namjerno tako tempirao?
Otprilike. Da mi bude ugodno kad šetam.
Nije nas bezveze doveo na Lungomare izvan centra sve zakrčenije Pule čije ulice i suvenire prošlosti vole stranci. Šetnica je simbol radničkih Puležana, postratne simbioze i zajednice, koliko i meditativna staza za pročišćavanje od šuma turizma i kapitalizma.
Zašto baš Lungomare?
Jer je glavna šetnica Pule. A nedavno oko nje digla se i cijela prašina oko želje izgradnje novih hotela. Kad sam radio prvi album slučajno je ispalo tako da doslovno traje koliko i šetnica: jednostavno dok lagano prošećem gore-dolje, od Valkana do Mornara, od Mornara natrag do Valkana.
Kad god da radiš glazbu, onda si razmišljaš „Ovo je komad mene u Puli, moj prostor, moj potpis.”
U nekom trenutku, to je više kao moj Easter egg, a svaki ih album skriva. O tome sam razmišljao kako i koliko prostor utječe na mene ili koliko prostor može utjecati na muziku. Primjerice, kad sam ovdje u Puli, muziku radim relativno jednostavno. U Zagrebu – gdje sam radio ovaj album – izrazito mi teško raditi muziku. Jednostavno, taj prostor tamo mi ne odgovara, a ne govorim o ljudima ili o atmosferi, nego jednostavno taj prostor… Ovdje je već nešto drugo. Naprimjer, stvar s prvog albuma – Death, kao smrt. Ta stvar mi zvuči doslovno kao ovaj dio (pokazuje mi na parkić i cestu uz kompleks Rojc) od kraja parka do ovog zavoja… To je zvuk te ulice.
Puno te muzike koju radim izražava ove prostore, a zapravo se bavi prostorima izvan Pule. Nekako je u mojoj glavi sve jako lokalno: ne bih mogao raditi muziku koju radim da se ne nalazim ovdje.
Znaš li gdje si točno u pulskom prostoru kod određene dionice neke pjesme?
Ponekad. Ima taj neki moment, a to sam doslovno za sebe radio. Nikad nisam komunicirao na van, jer ima previše tog sadržaja, vidim da kad ljudi pišu i recenziraju, vidim da je jako zeznuto uloviti bit jer ima previše toga.
Problem nastaje kada kritičari recenziraju albume i uhvate se sintagmi onoga tko prvi postavi novinarski narativ, svi zatim kopiraju određenu ideju ili izjavu.
Točno to. To se stalno događa. Zato sam mislio da prošetamo gdje su baš ti neki punktovi koji su mi dosta dragi. Evo, „Voodoo Beat” dok sam miksao, znam da sam jedan vikend kratko bio tu u Puli. I onda sam smiksao, slušao na Lungu i pasalo je.
Nakon što albumi izađu, pustiš li sebi neki od njih da bi ga slušao kao svaki drugi slušatelj?
Ponekad slušam, pogotovo kada ga trebam izbaciti, slušam čak i previše… I po tri četiri puta na ovim lokacijama, čisto da vidim kako vajba s njima. Ponekad i nakon objave, ali nije da slušam i govorim si: „Wow, kako je ovo jebeno”, nego slušam jer mi se stvarno to ponekad sluša. Često nakon objave dođe i do zasićenja pa tek nakon nekog vremena mogu poslušati kao tuđi album, a ne svoj. Prije negoli sam krenuo snimati ovaj album, dok sam radio na njemu, slušao bih prethodni „Tarot Funk” i pitao se „Kako sam ja to snimio?” Nekad mi je potpuno nepojmljivo da sam to ja napravio. Ako samo sviram, a ne slušam te pjesme, počinjem ih doživljavati drugačije. Jako mi se neugodno slušati među društvom. Naprimjer, da nas je sada ovdje petero, rekao bih „Molim te, ugasi to”.
Je li ti neugodno reći da je dobro ili se bojiš reakcije?
Ma ne, samo onda svi gledaju u mene i svi imaju pitanja, a to je užasno… Fokus je previše na meni. I onda uvijek nešto čujem što bih nakon objave htio popraviti.
Koliko god da se projektu vraćaš, uvijek će biti ideja „E ovo se može popraviti, doraditi”…
Ako ponekad uspijem isključiti taj dio, sjetim se trenutaka u kojima sam bio kad sam to radio. To je doslovno kao da gledam zvukovni fotoalbum. Samo me odbaci u jednu situaciju, odbaci me u situaciju kakvu sam imao na „Tarotu”, ubaci me u situaciju u kakvoj sam bio dok sam radio „Cosmic”, ovo će me baciti na situacije dok sam radio „Voodoo Beat”.
Meni je bilo fascinantno kada sam gledao zasluge da si skoro pa one-man-show, odnosno da si skoro sve sam odradio, od teksta, instrumenata, miksanja do produkcije.
Leo Beslać je odsvirao flautu na jednoj pjesmi, Ana Kovačić saksofon i to je to. Dva instrumenta, a ovo ostalo rješavam ja. Na ovom sam ciljao da bude HI-FI i da aranžerski poredam te pjesme da pašu u playliste. Tako da sam gledao zvukovno, uzeo sam par playlista na Spotifyu i gledam kakav je miks tamo, kako koja frekvencija, da znam na koju frekvenciju da se usredotočim, da kick bude malo više tu…
Zbilja si po tome strukturirao?
Znao sam kakav zvuk želim, kakav osjećaj želim za ljude koji slušaju world/global groove, kakve se pjesme otprilike nalaze u tom dijelu playliste, kako zvuče, što ih povezuje. Taj kick, gdje su naglašeni low-middleovi i onda sam s Dominikom gledao da pjesme zvukovno budu malo jače, negoli prošli albumi. Prošli albumi su dosta LO-FI.
Na „Voodoo Beatu” se teško uhvatiti na žanr. Kao i tematski, on je i glazbeno isprepleten utjecajima i stilovima, a bez konkretnog uhvatljivog žanra.
Otprilike znam kako želim da koja stvar zvuči i sada se lovim na različite izvore za koje znam gdje mogu nešto čuti. Ima dosta housea na ovom albumu, afro-kolumbijskih dionica ritmova trajanja 30-45 sekundi, a na koje sam potrošio i do dva mjeseca učeći ih. Ulazio sam potpuno u te ritmove kod različitih pjesama, učio od ljudi, različitih tutorijala… I potpuno sam zaronio da prenesem ritam kao da ga stvarno svira izvorno.
Znači da si jako strpljiv kao glazbenik i glazbeni istraživač?
Strpljiv i nestrpljiv istovremeno. Nestrpljiv sam po prirodi, ali ako hoću da to ispadne dobro, moram dati vremena da to… Uzimam si više vremena da radim taj album, da ga ne moram izbaciti odmah.
Koliko neobjavljenog nemanje postoji negdje na laptopima?
Postoji koliko hoćeš: neobjavljeni materijal, neobjavljeni izbrisani materijal, sve.
Neobjavljeni neobrisani materijal ima sigurno neku vrijednost za daljnje razrade u eksperimente.
Gledao sam napraviti Nemanja DJ set pa da taj neobjavljeni materijal iskombiniram s nekim pjesmama koje bih miksao, a još preko toga svirao syntheve i onda da to bude live DJ set u kojem bih to napravio: miksao neke dionice i dijelove pjesama s nekim pripremljenim tuđim pjesmama.
Radiš li na tome?
Polako krećemo. Tako je dio čak teže napraviti, nego album jer doslovno moram birati koje dijelove i koje tuđe pjesme miksati. To je kao da miksam album, isti vrag.
Kako to da Nikol Ćaćić aka Ether nije bila na ovom albumu? Moram priznati da me to iznenadilo znajući da je suradnica prethodnih izdanja, a kolegica bivšeg benda NLV.
Na oba je albuma dosad bila i htio sam da bude na ovome, i poslao sam joj pjesme, ali nije ih stigla snimiti.
Mitološka priča o Orfeju i Euridici sonični je kostur albuma, a u nemanjinom se svijetu odražava kroz bogatu simboliku glazbe i umjetnosti. Album je završna faza nemanjine trilogije, a započeo ju je „Tarot Funkom” (2019.) i nastavio „Cosmic Discom” (2020.). Kaže opis albuma na Bandcampu da su ova antička priča i njezina moderna filmska adaptacija bile ključne inspiracije za stvaranje njihovog psihodeličnog albuma. Slično Jean Cocteau postigao u svojoj nagrađivanoj filmskoj adaptaciji „Orfeja” (1950.), gdje mu nadnaravni elementi postaju vizualno izraženi kroz simboličke i magične scene. Cocteau koristi posebne efekte i poetične vizualne tehnike kako bi stvorio atmosferu tajanstvenosti i čarobnosti, a nemanja preuzima sličnu redateljsku ulogu, ali u muzici: kao autor tekstova, glazbe, aranžmana, producent i tvorac melodija.
Trilogije su prilično snažan trop u umjetnosti već tisućama godina. U njima ima nešto mistično i moćno. Jesi li otpočetka zamišljao nemanjino putovanje kroz tri faze?
Tako sam zamislio kad sam krenuo snimati prvi album. Muzika mi je bila super i htio sam ubaciti tekst, ali kakve god tekstove bih pisao, sve bi mi zvučalo kao da ne valja. Gledao sam što napraviti i, jednostavno, svaki put kada bih maknuo vokale, onda bi prodisalo.
Tako sam shvatio da očigledno treba biti instrumentalni album. Trebao sam pak neku nit vodilju, da album ima priču. I kako sam imao tarot pored sebe, rekao sam si: „Bilo bi super da svaka pjesma predstavlja jednu tarot kartu.”
Kako si ovaj album odlučio strukturirati?
Pitao sam se koji su to likovi koji vode ovaj album kojeg ja gledam kao film, kao romansu? Imamo lika kojem se događa smrt ega, put u svijet smrti, pa bi bilo super i da umre. Putuje dok čeka smrt, susreće se s tibetanskom Knjigom smrti, a onda je u trećem – mrtav.
To si znao otpočetka.
Da, otpočetka. Kako sam snimao dalje, samo sam mijenjao priču. Na kraju sam odlučio: „On je sada mrtav u paklu. Što raditi u paklu? Je li to uopće pakao? Što je to? Gdje je to? Gdje sam ja u životu? Gdje je taj lik u životu?” Da u tom paklu mora biti nečega dobroga, moram to nekako zaključiti… Kako to zaključiti? Možda mitom o Orfeju i Euridici.
Onda sam iskoristio ta dva filma „Orfej” (Jean Cocteau, 1950.) i „Crni Orfej” (Marcel Camus, 1959. op.a.) jer primjerice kod ovoga u žanra noira je obrnuta uloga – imaš ulogu koja tjera lika da siđe u pakao. Onda sam sebi rekao: „Zamisli da je nemanja umro, ali pomoću čarolije, transa, voodoo rituala, pokušava prizvati svoju bivšu ljubav da siđe u pakao po njega. Kada ona siđe, zaljubi se u vraga i sve ostane negdje napola. I tada se uključi publika dok nemanja ostaje u paklu, a svi plešu. To mi zvuči kao neka pozitivna priča, sa zrnom nade gdje ti zapravo kao slušatelj dok god vrtiš album ulijevaš svima nadu. Kao što Neil Gaiman kaže: „Dok god se ti moliš Bogu, bogovi postoje”, Zato ako vjeruješ u čaroliju, ona postoji. Drugim riječima, dok god ljudi vjeruju i slušaju, to postoji. I to je prava moć. To je poanta sva tri albuma.
Ova glazbena priča prenosi nas u svijet gdje nemanja posjeduje snove svoje bivše ljubavnice, vudu svećenice, kako bi je uvjerio da siđe u svijet mrtvih i vrati ga natrag u svijet živih. Međutim, kada ona konačno stigne, zaljubi se u sotonu, a nemanja ostaje lutati između granica svijeta živih i mrtvih – Luka Šipetić
S obzirom na jaku vizualnu komponentu tvojih glazbenih tekstura, a i jasno usmjerenu priču, pa naposljetku i tvoje kriptične i mistične spotove, razmišljaš li da to sve oblikuješ kao nekakav igrani, konceptualni ili eksperimentalni film? Triptih? Omnibus?
Razmišljao sam na trenutke i ta ideja mi je definitivno u glavi, ali onda bih se morao i posvetiti tome, a suludo mi je kad je toliko toga unutra. Želim da ljudi budu svjesni svih elemenata, ali to je nerealno danas… Suludo mi je da je netko spreman sjesti i pročitati tisuće stranica knjiga, ali ne i poslušati album u cjelini. Zadnjih desetak godina je među zagrebačkom kulturnom ekipom bilo ful pomodno čitati Karla Ovea Knausgårda, Norvežanina koji je napisao „Moju borbu”. Znači, tomove od par tisuća stranica ekipa je sjedila i čitala. Trebaju sati da to prođeš. Tebi je okej sjesti svaki dan i pogledati film koji traje dva i pol sata, ali nemaš vremena poslušati album od pola sata.
Problem je u disconnectu s iskustvom i medijem. Pasivno slušamo. Imamo slušalice u ušima, stavimo si „Voodoo Beat” s mobitela, a mobitel onda u džep. Nemaš onaj kontakt kao prije s CD-om ili pločom.
Od svih vrsti umjetnosti – kiparstvu, slikarstvu, književnosti – muzika je najapstraktnija. Ono na što se muzika referira nema svoju točnu prisutnost u prirodi. Slika ima, tekst ima, ali muzika nema. I onda mi je čudno, baš zato što je toliko apstraktna, kako još više ne budi znatiželju? Jer da postojiš godinama bez spoznaje o muzici, ja ti priđem i pustim ju, raspametilo bi te. Da ti tako pristupim sa slikom drveta, ne bi bio zadivljen. Rekao bi: „Aha, pa to je drvo.”
Referencijalno.
Da, referencijalno. Možda sam svom tom pričom htio reći: „Ljudi, samo stanite. Pola sata vremena imate; znam da imate. Samo stani i malo bolje poslušaj, to je sve što tražim.”
Koji je tvoj recept za bolje slušanje, bolje razumijevanje?
Biti uronjen u neko djelo. Imersivan s nekim djelom. Kao što dopustiš knjizi da ti uđe u um, dopustiš filmu, ideš s njim… Tako u muzici trebaš sve dijelove, bili to tekstovi, zasluge, dodatne informacije koje pokušavaš shvatiti, sagledati to kao neko umjetničko djelo ili umjetničku izjavu. Da uzmeš „Voodoo beat”, „Tarot Funk”, „Cosmic Beat”, staviš u slušalice, zatvoriš oči i nemaš nijednog drugog podražaja osim tog audio inputa, mogao bi stvoriti u mislima svoju priču iza očiju.
Rade li to ljudi? Izdvajaju li vrijeme da bi tako slušali?
Mislim da ljudi tako ne slušaju muziku, ali baš sam zato to htio napraviti, da probam nekoga natjerati da tako sluša. Da nešto poslušaju fokusirano. Ne moraju ni moju glazbu tako slušati. Ne govorim to jer mislim da je moja mjuza bolja. Nego bih volio da se tako pristupa muzici.
Sama statistička nakarada na streaming dovela je do toga da se pjesme broje isključivo za algoritam, a ne za slušatelje. To je žanr Spotifycorea pjesama od 2 minute i 20 sekundi maksimalnog trajanja: odmah na početku beat, kick, drop, nešto što će ti privući pažnju.
Kažu ljudi da je prije bilo bolje muzike, nego danas, a ja makar ne mislim tako. No imao si situaciju da bi kao klinac prvi put čuo recimo Dead Kennedys, pomislio bi: „Wow, kakav sound! Što je ovo kul!” Odem u Pulu, tražim izdanje u shopu, pa ga nema, pa pitam nekoga i pokušavam tri mjeseca doći do tog albuma. Slušam ga milijun puta… Danas čujem jednu stvar, slušam dvije, tri, četiri, pet minuta i idemo dalje. Nema više tog fokusa. Nema uzbuđenja otkrivanja.
Da moram birati bih li radio ili slušao muziku, ja bih je radije slušao, nego radio. I onda nađeš nešto da je bomba, pa želiš opet naći nešto što je bomba, i tako ispočetka. A sve je manje i manje toga što je – bomba.
Problem je što smo prezasićeni sadržajem, glazba bez posrednika može doći do publike, publika se fragmentira…
U tome je i neka ljepota i potpuna sloboda. Znaš, kad mogu doći doma, otvoriti laptop, spojiti se na zvučnik i napraviti pjesmu. Nebitno je li to dobra pjesma, loša pjesma, hit ili ne. Ali ja mogu napraviti pjesmu. I ne samo to, mogu je uploadati i podijeliti s određenim brojem ljudi za koji mislim da će to zanimati, i netko će poslušati, netko ne… To je ljepota vremena, da ti doslovno nitko ne treba. Sjećam se kad smo bili klinci, pa smo kretali s mjuzom u podzemlju Rojca, žicao bih staru 200 kuna da mogu nešto snimiti. Studio je bio gori, nego ovo što danas imam doma.
S 14 godina se snimaš da se izraziš i pozicioniraš kao mladi čovjek u svojoj okolini (nekad supkulturi) i izraziš kao mladi kreativac.
Tada je bilo teško. Pronaći infrastrukturu i para za to snimanje. To su užasno ogromne količine novca. Danas se to srezalo na kupi laptop, kupi zvučnu i kreni. Potpuno suludo.
Je li nemanja DIY (radi sam) zbog para?
Ne, nisam toliko DIY zbog para… Tek u jednu ruku jesam. Da sam bogat i da mogu snimati u Abbey Roadu svaki vikend, vjerojatno bih išao snimati u Abbey Road svaki vikend. Meni ti je više bio taj moment da to što imam u glavi probam nekako zabilježiti i da ne zapadnem u neke brutalne dugove.
Stari mi je svirao gitaru u Gipsy Kingsima neko vrijeme. I onda bi, kako bi isto znao svirati posvuda, davao odgovore na pitanja o opremi. Što da ja radim s time? Tek kasnije kad se internet proširio, onda su ljudi počeli pričati o DIY-u, pokazivati kako se stvara. Onda sam skužio, „Aha, ja se doma mogu sam snimati: ovaj efekt radi ovo, onaj ovo”. To ako nisi imao nekoga tko je tada imao neki studio, radio sound pa da ti objasni, a većina klinaca to nije imala, nisi mogao lako i brzo naučiti.
Nikad te nisam gledao live, kako onda izgleda nemanja live act? Kad si ti čovjek iza 54 trake, koje imaš u jednoj stvari i ono, možeš li bez tog DJ seta funkcionirati live?
Live je bila moja prva paradigma: „’Ajmo mi zvučati kao bend koji svira DJ set„. I onda se s vremenom razvijalo: „’Ajmo ovdje sada ubaciti neku pjesmu”, onda bih napravio pjesmu za idući album, da bude raznovrsnije. Ne pokušavamo reproducirati sve točno kako je, nego uzmemo glavne momente i razvijamo na licu mjesta nešto novo što je najbliže onome snimljenome u studiju.
Slijedi nam koncert u Petom kupeu 21. rujna gdje ćeš predstaviti „Voodoo Beat” – mozaik tropske elektronike u kojoj upadamo u transcendentno putovanje percepcije, na kojem otvaramo vrata tjelesnog istraživanja kroz ples i onog duhovnog kroz elemente melankolije, hedonizma i senzualnosti. Kako ćeš oblikovati pozornicu i glazbeno iskustvo?
Za razliku od albuma – bez puno razmišljanja. Ako je album opterećen raznim temama, naracijama, zvukovima, ravnotežu možemo napraviti samo ako pustimo da nastup prirodno teče i da ljudi upiju muziku i plešu. Pa neka se opterećuju idejama dok slušaju album, ne moraju dok slušaju bend. Znači lupamo ravno u bokove i noge, vodimo vas kroz tri albuma u nadi da ćete se zabaviti jednako kao i ja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
