novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Stjepo Martinović: “Mnogo mi je draže da moja prešućena knjiga nalazi svoj put kao voda u kamenu”

Foto: Pisci i književnost/Stjepo Martinović
Vrijeme čitanja: 7 minute
Foto: Pisci i književnost/ Stjepo Martinović
Foto: Pisci i književnost/ Stjepo Martinović

Dugogodišnji novinar, iz ljubavi prema glazbi skladatelj mediteranskih balada i dizajner trzalačkih instrumenata, Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. U drugoj godini života seli s roditeljima u Cavtat, gdje pohađa osnovnu školu, te upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući kulturnu tradiciju Sredozemlja i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, godine 1970. završava studij filologije u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a godinu nakon toga upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik… Prvo u revijama, a potom, do kraja 1994. godine, u dnevniku Vjesnik.

Od 1995. bavi se političkim marketingom, radi kao sindikalni savjetnik, načelnik odjela MEI i savjetnik ministra za europske integracije, te urednik nautičkih publikacija i promotivnih materijala… da bi 2007. počeo pisati beletristiku. Zbirka pripovjedaka Oči svete Lucije izdana 2009. godine, njegovo prvo objavljeno književno djelo, nagrađeno je priznanjem Društva hrvatskih književnika ‘Slavić’, kao najbolja debitantska proza u Hrvatskoj 2009. godine. Također je dobitnik nagrada za kratku priču ‘Fran Galović’, 2012. godine, ‘Broda priča’ za 2013. i ‘Turopoljska poculica’ za 2014. godinu.

Dosad je objavio dvanaest naslova: četiri zbirke pripovjedaka (Oči svete Lucije, Kap krvi s lovorova lista, Tabu, Žena-oganj-more), sedam romana (Zidar đavoljeg mosta, Akropolis Express, Zbogom utopijo, Sirene pjevaju fado, Ariadna isprekidane niti, Gospina trava, Gabrijela ne smije umrijeti) i jedan fenomenološki esej (Self-help? Bull-shit!), te ‘posijao’ desetak priča po zbornicima raznih natječaja u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Bavi se prevođenjem s engleskog, njemačkog i talijanskog jezika; posebice su mu zapažena tri prijevoda djela ‘grčkog Cervantesa’ Nikosa Kazantzakisa: Grk Zorba, Sveti Franjo – siromah u Boga i Isusovo zadnje iskušenje.

Vlasta Šafranić (čitateljica): Koliko šalica kave popijete dok pišete?
Kava nije moj ‘radni napitak’! Danju obično pijem čaj – mješavinu English breakfast i Earl Grey – a noću crno vino! Također mješavinu, moju kupažu merlota, cabernet sauvignona i shiraza, s raznih kontinenata.

Sonja Smolec (književnica): Što bih ja vidjela da sjedim pored vas dok pišete? Da li bi to bila šalica kave, čaja, sendvič, hrpe knjiga, rječnika, izgrižena olovka ili nešto što ovdje nije spomenuto?
Šalicu čaja ili čašu vina, nikada jelo – mrvice, zamašćene ruke… grrr! – i olovku, grafitnu, s papirom na kojem zapisujem imena likova, mjesta, datume… da se Dubrovčanin iz 17. stoljeća ne bi javljao na mobitel, a Yorgis Nikoloudis ispao sam sebi bratić i djed!

Sonja Smolec: Da li u pauzama pisanja radije šetate, bavite se glazbom, kuhate li možda?
Obično kuham, kad je lijepo vrijeme prčkam po balkonskom vrtu, odem do dućana, tržnice… u šetnju. Ponekad skinem gitaru sa zida, ‘dangubim’ na Facebooku, telefoniram.

Kruno Šafranić (pisac): Imate li kućnog ljubimca?
Imam! Bubamaru koja mi pomaže tamaniti biljne uši u balkonskom vrtu!

Sonja Smolec: Koliko istraživanja radite na temu prije nego što krenete pisati knjigu, ili je pišete u jednom dahu, onako kako naiđe ideja?
Ovisi o temi i konceptu: da bih ‘dovršio’ slučajeve umorstava među srodnicima u Dubrovačkoj Republici od 14. do 19. stoljeća, tj. dopisao – pripovjetkama u zbirci Tabu – sudski rasplet izvještajima koje je, kao znanstveni rad bez izgubljenih presuda, priredio Nenad Vekarić, dvije sam godine izučavao izvanredno kompleksan i ‘arbitraran’ pravni sustav Republike Sv. Vlaha. Otprilike toliko je trajalo i istraživanje ugrađeno u roman Zidar đavoljeg mosta, dok u jednom dahu napišem priču na suvremenu, osobno proživljenu temu. Primjerice, sve priče – osim jedne – u zbirci Žena-Oganj-More nastale su u jednom dahu.

Srebra Cernić (čitateljica): Neupitno je da Vi imate što reći o mnogo čemu, i zato vjerujem da motivacije nikada ne nedostaje, ali me zanima ona osnovna kojom ste vođeni u pisanju; pišete li odmah vidjevši čitav koncept budućeg djela ili slažete dijelove poput mozaika? (naravno pitanje je više vezano uz romane, jer imam osjećaj da u zbirkama pripovjedaka to i jest svojevrsni mozaik)
Na početku stoji nekakav poticaj, izvorni razlog, koji se, ako je valjan, razvije u motiv… postaje osnova zidanja scenarija. Pripovjetke u nekoj zbirci mogu biti raznorodne, ali ipak je važno da ih povezuje jasna nit: prostor, vrijeme, sudbine likova, stil… S druge strane, mozaično se može napisati i roman: Ariadna isprekidane niti takvo je djelo, konzistentna karaktera, a razlomljeno u tridesetak ‘filmskih slika’.

Srebra Cernić: Nedavno sam pročitala, ali samo upamtila djelomično komentar – da ćete jednu misao koju ste čuli zasigurno uklopiti u nekom od budućih tekstova; Imate li uvijek dostupno pero i papir (ili neku od pamtilica); bilježite li misli odmah ili ih kasnije reinterpretirate ili citirate?
Da, često zapisujem misli, rečenice, cijele zaplete… iz kojih se može razviti priča. Jedna od osobito mi dragih u omnibus-storiji Kad čeljade u se ulazi nastala je od anegdote koju sam slučajno čuo, o Konavljaninu koji je ‘prevario’ sina da ga na samrti nosi cijelim krajem, jer da će mu pokazati gdje je skriveno blago, a zapravo se htio oprostiti od dolova, bregova, obale i mora uz koje je proživio cijeli život.

Sonja Smolec: Koliko vam je vaše novinarsko iskustvo pomoglo u pisanju ili se te desilo paralelno, neovisno jedno o drugome?
Izvanredno mi je pomoglo, posebice što se tiče rječnika i stila, premda sam time što sam se beletristički ‘raspisao’ tek po odlasku iz novinarstva potvrdio da gotovo nije moguće djelovati istodobno u posve različitim žanrovima. Novinarstvo, naravno, podrazumijeva potpuno uvažavanje činjenica, dok je u književnosti mašta nesputana, sve su stranice njene.

Mirela Osmanović Ćupina (pjesnikinja): Koliko su vam važna imena likova u vašim knjigama? Da li birate imena koja vam se sviđaju ili kako zvuče ili po njihovom značenju?
Imena su izvanredno važna, jer su ‘barcode’ lika, nose u sebi njegov identitet. Pažljivo ih biram, vodeći računa ne samo o regionalnoj ili nacionalnoj pripadnosti lika, nego i njegovu mentalitetu, karakteru. Ponekad se imenom i narugam: u još neobjavljenom romanu ogorčen suprug zove ‘neslavnu’ bivšu ženu imenom Melita, Medena!

Mirjana Pejak (pjesnikinja): Vaše prvo objavljeno književno djelo zbirka pripovjedaka Oči svete Lucije  nagrađenom je priznanjem Društva hrvatskih književnika ‘Slavić’, kao najbolja debitantska proza u Hrvatskoj 2009. godine. Kakav je osjećaj biti nagrađen i priznat?
Ugodno je biti nagrađen, to je potvrda da ono što ste napisali netko prepoznaje i cijeni. ‘Slavić’ će mi ostati najdraža nagrada zato što sam je dobio za meni osobito mile ‘konavoske priče’, kao i zato što me potakla da i dalje pišem. Bilo je otada još nagrada, za kratke priče: ‘Fran Galović’, ‘Brod priča’, ‘Turopoljska poculica’… uvrštenja u zbornike i sl.

Mirela Osmanović Ćupina: Ispričajte nam malo o izazovima koji su vas zatekli kada ste izdavali prvu knjigu.
Prvu knjigu, nagrađenu zbirku priča Oči svete Lucije, objavio mi je VBZ, zapravo slučajno. Naime, bio sam poslao rukopis na osam nakladničkih adresa, godinu dana nitko se nije javio, a onda me nazvala Julijana Matanović – kao urednica kojoj je moj rukopis dospio u ruke nakon odlaska Miljenka Jergovića iz te kuće – i rekla da joj se priče sviđaju, te da je preporučila njihovo objavljivanje. Napisala je i pogovor, kojim me je ‘sablaznila’ u najboljem smislu riječi, da bi me dotukao Tonko Maroević, obrazloženjem (u svojstvu predsjednika žirija) za dodjelu priznanja ‘Slavić’.

Foto: Pisci i književnost/Stjepo Martinović
Foto: Pisci i književnost/Stjepo Martinović

Srebra Cernić: Zbogom utopijo je roman, po mojem mišljenju, oplemenjeni dokumentaristički maraton, vrlo slojevit u više pogleda (od vremena, prostora, likova… i događanja, običaja…), pa me zanima koliko je Vaše novinarsko iskustvo utjecalo na pisanje toga (ali i inače) romana? (roman je zahtjevan, prilično angažiran, nijansiran književno, a prezentiran novinarski, i utjecaj novinarstva ne mislim u pogledu znanja, nego li u tehnici predočavanja toga znanja).
Taj roman pripada u Europi bujajućem, a u nas jedva postojećemu žanru političke fantastike: svakako jesam iskoristio novinarska iskustva, kao i poznavanje mnogih kulturnih fenomena, posebice onih vezanih za Istočno Sredozemlje. Roman je napisan prije pet godina, objavljen prije tri, a svakim je danom sve aktualniji! Ali, nisam prorok, nego samo pisac koji je novinarsko znanje analize i sinteze pretočio u literarno umijeće prognoze.

Matilda Mance (književnica): Da li biste sada, nakon proteka vremena od izdavanja romana, priče ili pjesme nešto u njima mijenjali?
Uglavnom ne bih, osim ponekoga stilskog detalja. Jedino sam, stjecajem okolnosti, nedovršen roman pod naslovom Okovani snima, objavljen 2010., temeljito preradio – s dobrim razlogom – u mnogo konzistentnije djelo, objavljeno, dvije godine kasnije, pod naslovom Zidar đavoljeg mosta.

Srebra Cernić: Imate li ciljanu publiku? Koliko Vam je važna čitateljska publika; pomislite li ikada da Vam je Važno tko čita ili koliko ih čita?
Da, imam ‘svoju’ publiku, neveliku ali značajnu, jer se radi o ljudima koji imaju strpljenja i volje iščitavati višeslojno, stilski vrlo razrađeno i jezikom bogato štivo. Nisam se ‘bacio’ na beletristiku pomišljajući na novac ni slavu, pa svoje čitateljstvo njegujem ustrajući u pomalo hermetičnu stilu, držeći se kanona dobre priče. Moji su uzori Andrić, Selimović, Tišma, Marquez, Llosa… a ne globalno popularni pisci banalnih žanrova i šunda.

Vlasta Šafranić pita: Što biste željeli da ljudi kažu o Vašim djelima?
Samo da ih čitaju! Sve ostalo što bih poželio, moje će priče i romani odraditi bez moga nagovora!

Mirela Osmanović Ćupina: Koja vam je bila najteža kritika i najbolja pohvala za vas rad?
Kao tešku i neugodnu kritiku doživio sam ocjenu jednoga uglednog pisca da mi, kao član žirija za uglednu nagradu, nije htio ‘ohrabriti hermetičnost’ u pomorsko-pustolovnom romanu Akropolis Express – a kao najbolju pohvalu upravo činjenicu da je isti taj čovjek moj roman pročitao u jednom dahu ‘od korice do korice’, na što ga nije ponukalo nijedno od ostalih djela u konkurenciji.

Mirjana Pejak: Što volite čitati i koje razdoblje Vašeg života smatrate najuspješnijim?
Mnogo čitam i volim čitati, ali nemam ‘svoje pisce’ ni stilove, razdoblja… važno mi je samo da je priča vjerodostojna, intrigantna i vrijednosno utemeljena, te ispričana dobrim jezikom i stilom. Prezirem većinu suvremene proze – osobito anglosaksonske – jer nema punokrvne priče, duhovitosti i vrijednosne potke. Priznajem da knjiga koja me ne zgrabi prvim stranicama – završava u košu.

Matilda Mance: Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak (večeru) i razgovor?
S mnogim jesam jeo, pio, pa i zapjevao… a žao mi je što nikada nije ostvaren višekratno obnavljani dogovor o prijateljskoj večeri s Mirkom Kovačom, dok bih od onih s kojima još nisam sjeo za stol to rado učinio sa Suzanom Matić, spisateljicom vrlo mi bliske osjećajnosti.

Mirjana Pejak: Kakvom ocjenom bi ocijenili mlade hrvatske pisce?
Čitam njihova djela, jer nikada ne donosim sud ne poznajući temeljito ‘predmet kritike’; svačega tu ima, od zaista vrijedne literature – primjerice, iz pera Franje Janeša ili Korane Serdarević, do gomile bezvrijednih knjiga ‘napumpanih’ laudama plaćene ili pogodničke promocije. Znam da postoje sprege i klanovi, da neki nakladnici i urednici imaju svoje pisce koje združenim snagama forsiraju i nameću kao veličine, ali me to ni najmanje ne impresionira: mnogo mi je draže da moja prešućena knjiga nalazi svoj put kao voda u kamenu, nego da se okiti sponzorskom nagradom ili nezasluženim hvalospjevima, a potom skuplja prašinu na polici.

Kruno Šafranić: Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Na Facebooku i raznim portalima, na kojima povremeno gostujem kao kolumnist.

Intervju sa Stjepom Martinović vodio Kruno Šafranić.

Be social

Komentari