Književni kutak: ‘Brat biti, brata imati’
Autor priče: Marijana Kralj
Žanr priče: refleksija
Uspjeh: na natječaju u grupi Pisci i Književnost priča je osvojila 1. mjesto za najbolju kratku PiK priču.
Kako da ne pišem o braći kad je moj brat sveti redovnik franjevac i kada sam počasna majka dvojice sinova i jedne kćeri. Dijeliti bratsku ljubav iskreno i nesebično mogu svaki dan, a mogu i svjedočiti kako bratska ljubav može planine premještati duhom bratskim, duhom najjačim.
Uvijek mi je bilo žao ljudi koji brata ili sestru po majci nemaju i žive u osami srca koje nema s kime smijeh i tugu životne pjesme podijeliti. Ne želim reći da su takvi ljudi slabiji, bolji ili gori, ali su sigurno uskraćeni za takvu ljubav u predanosti i posvećenosti. Najviša ljestvica ljubavi je u predanosti i posvećenosti. Do visine posvećenosti, koja se onda u vječnosti zapisuje, nije se lako popeti, a sve što nije teško nema ni preveliku vrijednost ni težinu na vagi života.
Često se u mislima spomenem svetog brata Franje koji je bio pravi iskreni brat svim stvorenjima na Zemlji i onih koji su pošli za njim u bratskoj ljubavi koju je dijelio i poučavao. On je vjerodostojni uzor prave bratske ljubavi. Samog brata po krvi kao jedinac nije imao, a za njim je dvanaestero braće u ljubavi hodilo. Bogati jedinac, nasljednik imućnog trgovca, nesebično je dijelio svoje zemaljsko blago siromasima i ubogima. Sretan je bio, sve je volio i svemu zahvaljivao svaki dan: i Suncu i Mjesecu, i Vodi i Zemljici, i svakom stvoru je pjevao. Nije li i on mogao u kočiji sjajnoj svijetom putovati okružen lijepim ženama koje vole slatkorječivost i primamljivo bogatstvo? Nije li i on mogao u krčmama trošiti očevo blago u pijankama besanih noći? Nije li i on mogao kićeno odijelo po najnovijoj modi nositi i skupe cipele od najboljeg postolara razgaziti, kao što sada mnogi svjetovni i crkveni dostojanstvenici vole baštiniti? Njemu ni putne torbe nisu trebale, ni kočije, omotan u sukno hodio je svijetom i darovao sebe brata drugoj braći ljudima.
Sjetim se kako današnja djeca nose markiranu odjeću, skupe tenisice i ne žele čak ni od brata ili sestre iznošenu odjeću nositi. Sjetim se kako idu na skupa ljetovanja i u blještave kafiće s kojih šalju mobitelom sumnjive fotografije još sumnjivijim facebook prijateljima. Kako se tu ogleda brat u bratu ili sestra u sestri? Svatko u svojoj sobi samuje, sa svojim televizorom druguje, sa svojim tabletom ili računalom bratuje. Kuće su im omotane nevidljivom mrežom od samoće i ljudske hladnoće. Ne znaju se ni stisnuto zagrliti, pristojno pozdraviti, u oči pogledati, u miru jedni druge podnositi. Sunce ne stanuje u takvim očima, radost ne svira bisernicu u takvim rukama.
Kad bude brat bratu brat imat će snažan glas poput vjetra koji razgoni svaku oluju, imat će snažne ruke koje obnavljaju lice opustošene hrvatske zemlje, imat će snažno goruće srce koje može sve mostove siromaštva u duhu premostiti. Dozivat će jedan drugoga kao što zvono doziva nebo. Polja neće biti pusta ni korovom opletena, rijeke će umivati njihova sretna lica i slati sliku njihovu u odrazu bratske hrvatske ljepote. Livade će zvoniti smijehom, cikom i vriskom mladosti života. Radost će cvasti za brata i sestru i nitko neće hodati pognute glave. Čut će se samo riječi:- Ovo je moj brat, moj brat, moj brat, moj brat, moj brat i ovo je moj brat.- Hrvatska naša lijepa umire jer nema više takvih riječi ni takvog života.