Književni kutak: Božićna sjećanja
Žanr: priča iz života
Autor: Lidija Harak
Sunce je nemilice pržilo, potpuno neuobičajeno za ovo doba godine. Točno je mogla osjetit kako kapljice znoja klize duž kralježnice i nestaju u onoj udubini zadnjeg kralješka. Vrućina joj je udarila u lice, bila je sva uspuhana. Iako je bila stalno u pokretu kile su i dalje stajale. Glavom su joj prolazile razne misli. Imala je osjećaj da je u poslijednje vrijeme kronično pod stresom, nalazila se u labirintu uporno tražeći izlaz i kada bi kojim slučajem ugledala tračak svjetlosti i krenula u tom pravcu vrlo brzo bi udarila u zid. Zatresla je glavom i otjerala te sumorne misli. Kod trgovačkog centra su stajali prodavači borova. U nozdrve joj se uvlačio taj predivni miris mameći je. Ove godine su ga stvarno zapaprili s cjenom ali ljudi su i dalje kupovali, kao da nema krize. Inače nije bila neki šopingholičar a ni djeca nisu patila od skupih darova. Navikli su se na puno toga pa i na to da im i otac većinu vremena nije doma. Kao i svake godine do sada uopće nisu bili sigurni kada će stići. Njegov dolazak se razvukao od četvrtka do ponedjeljka, sinoć je rekao da će se javiti kad kreće a mobitel je i dalje urotnički šutio. Nije ga htjela zvati jer je znala da ni njemu nije nikako lako, da bi od svega prvo želio zagrliti djecu, nju, biti u toplini svoga doma.Teško je živjeti takav život kada si svako malo željan nečijeg dodira, pogleda, osmijeha. Sreća pa su oboje bili razumni ljudi i imali potpuno povjerenje jedno u drugo. Bila je svjedokom razorenih brakova baš zbog takvih okolnosti.
Krajičkom oka je vidjela svoj odraz u izlogu. Pored borica smijeha pojavila se i ona između obrva a to joj se nije nimalo sviđalo. Nešto joj je privuklo pažnju. U kutku trgovine se nalazila jedna slika koja je prikazivala zimski pejzaž. Netremice je gledala u nju pokušavajući odgonetnuti šta ju je toliko privuklo. Beskrajno plavo nebo a pod njim ravnica. Pahulje su sipale škakljajući je po nosu a stope škripale po snijegu ostavljajući duboke tragove. Sve je bilo plavo od neba i bijelo od snijega. Čula je smijeh sestara i brata. Okretala se tražeći ih i tada ih ugledala. Tata je vukao veliku jelku a oni su trčkarali oko njega. Steglo joj se u prsima. Krivila je košavu za to, košavu koja ledi dah i krv u žilama. Mogla je čuti udare srca u ritmu bubnjeva. Katarina se glasno smijala, vjerojatno nekoj izmišljenoj Ivaninoj priči. Katarina je bila njihov paun, tako lijepa a tako grlata. Ivana je imala najbujniju maštu, toliko je znala složiti priču da bi sama sebe uplašila. Dok bi smišljala točno si mogao vidjet uzbuđenje i zanos. Andreas se nije ni vidio iza njih, samo ogromne plave oči, rumeni obrazi i nestašni plavi pramen ispod štrikane kapice. Najtiša je bila Ivona. Slijedila je svaku očevu stopu.
Mama je vjerojatno bila u kuhinji i kuhala čičkov čaj. Mogla je osjetit toplu knedlu u grlu. Godinama ga nije pila. Otac je otresao jelku od snijega. Odjednom je malena kućica bila puna smjeha i graje Vatrica je pucketala u šporetu a miris fiša je škakljao nozdrve. Svi su skakutali oko jelke kiteći je. Ukrasi su bili nježni, stakleni pa su se pažljivo postavljali. Svaki ukras je imao svoju priču. Naravno, tu su bili i neizostavni salon bomboni koje su skrivećki većinu pojeli. Tata je podigao brata da postavi zvijezdu na vrh a baka donijela figurice dobra i zla, zlo nitko nije volio ali je bio dio tradicije. Suze su joj krenule niz lice, polagano je dodirnula očev izboran obraz i tiho prošaputala: ”Oprosti mi ćale što se nisam stigla oprostiti, oprosti…” “Ana, Ana, probudi se, Božić će za koji tren!” Zbunjeno se okretala, protrljala snene oči i shvatila da je baš sve bio san…ili noćna mora. Ivan je zaljubljeno gledao a dječica radosno skakutala oko skromno ali s ljubavlju okićenog bora. Lampice su treperile u tmini sobe a kroz prozor su se vidjele prve pahulje snijega.
