The Rolling Stones „Hackney Diamonds”: Vječni sjaj nepobjedivog benda

Uvijek kada bi se postavilo pitanje Beatlesi ili Stonesi, za mene nije bilo dvojbe. Izbor za mnoge nije lagan, može se uvidjeti zašto ako se samo malo zagrebe u povijest rocka i popa u posljednjih šezdesetak godina, ali bez da imalo podcjenjujem drugu stranu, The Rolling Stones su za mene uvijek predstavljali esenciju rocka. I naravno, subjektivno, bili bliže uhu.

Vjerojatno u prilog tome ide okruženje u kojem sam odrastao, dugovječnost benda, njihova nevjerojatna ljubav prema bluesu i persone kakve su Mick Jagger i Keith Richards. U cijelu priču oko benda može se dodati niz glazbenika koju su još tu ili su prodefilirali – ostavština Briana Jonesa, zapečaćena uloga Rona Wooda, ritam Charlieja Wattsa, razigranost Billa Wymana.

Koliko je tu samo albuma, kompilacija, live izdanja, singlova stalo u 61 godinu postojanja, a za malo koje se može reći da su relativno neuspješni, pravo je čudo što su Stonesi još uvijek na okupu, bez obzira na njihove privatne živote. Energija na pozornici, barem ono što smo posljednje mogli vidjeti na prezentaciji novog albuma nakon 18 godina, nije usahnula.

Zvijezde na pozornici

Koncert održan u klubu Racket u New Yorku prije nekoliko dana pokazao je da je forma njima standard i konstantna. Nešto što ne mogu promijeniti jer se nalazi u njihovom genu. Jezgra benda u formaciji Jagger, Richards i Wood na nastupu je nadograđena basistom Darrylom Jonesom i bubnjarom Steveom Jordanom, a njima su se pridružili klavijaturist Matt Clifford i back vokalistica Chanel Haynes. Sviralo se novo i staro, na pozornicu se popela i Lady Gaga, kako i ne bi zbog svoje uloge na albumu, a o svjetskoj turneji u 2024. godini naveliko se govori.

Teško je napraviti kratki uvod za Stonese i moglo bi se o njima započeti na još tisuće različitih načina, ali očitujmo se sada o onome što je aktualno – album „Hackney Diamonds” objavljen je 20. listopada 2023. godine, nešto malo više od 18 godina od njihovog posljednjeg autorskog „A Bigger Bang”.

U ovih 18 godina 2016. objavili su još „Blue & Lonesome”, album koji je sadržavao obrade njima dragih blues glazbenika. Osim toga, činilo se da the Glimmer Twins čekaju inspiraciju kako bi isporučili publici nešto što neće biti objavljeno radi objave same, već će biti jedan od njihovih posljednjih dragulja iz riznice koja sada drži brojku 31.  Nećemo se lagati, oni su sami toga svjesni, dok na drugi svijet ode jedan od dvojca Jagger/Richards to će biti kraj Stonesa i jedne ere s koju su zapravo i oni započeli.

Najbolja stvar kod novog albuma Stonesa je da ne ‘davi’. Nije sterilan, nije ponavljajući, ima prekrasnih prekretnica, stihova, riffova. „Hackney Diamonds” živ je, inspirativan i pomalo nostalgičan album u koji su svoju čarobnu glazbenu notu dali Elton John, Lady Gaga, Paul McCartney, Stevie Wonder, James King, Bill Wyman (prvi put s bendom nakon 34 godine) i brojni drugi koji su godinama surađivali ili bili blizu bendu.

Stara škola

The Rolling Stones nisu se okrenuli ni milimetar od svog zvuka, nisu ga dograđivali “instrumentima 21. stoljeća”, iskorištavali dugački dijapazon žanrova u koje su mogli zagrepsti, privući tko zna koga i vaditi se na inovativnost – ostali su svoji, u domeni onoga što već stvaraju desetljećima, ali bez da kod bilo koga ostavljaju osjećaj susramlja ili otrcanosti.

Za bendove koji su na sceni više od 30 godina (a oni su duplo više) u današnjim vremenima to predstavlja težak teret jer žele ostati svoji, a opet se prilagoditi “modernom” zvuku. Stonesi su to pregrmjeli u dva singla te pokazali da nemaju problema s okruženjem u kojem stvaraju. Ostali su svoji, pokazali inspiraciju na većini od 12 pjesama s albuma i više od svega, ostali dosljedni, svakom notom pokazujući da znaju što rade.

Vizualnom prezentacijom prvog singla Angry podsjetili su na spot za Ride ‘Em On Down objavljen krajem 2016. s Kristen Stewart, dok je naslovnu ulogu sada preuzela druga glumica koja trenutno doživljava uzlet prema slavi – Sydney Sweeney. Vožnja Los Angelesom dok se Sweeney izvija na zadnjem sjedištu crvenog Mercedesa uz panoe koji prikazuju članove Stonesa u njihovim najboljim izdanjima na pozornici, pokretna je slika iz koje izbija energija, strast i stil koji njeguju desetljećima.

Uz dozu prepoznatljivog, ali samo solidnog riffa, solo gitare, vokala koji ide i ide dalje kako se dolazi do outroa, back vokala i zazivanjem „don’t get angry with me” završava gotovo četverominutno putovanje LA-om. Ujedno je to i pokazatelj one standardne forme, Jaggerov glas je čvrst, refren upadljiv, Keefova gitara je čista i svakom prolazećom sekundom dobiva se osjećaj stare škole.

Vječna mladost

Sweet Sound of Heaven nalazi se na pretposljednjem mjestu na albumu, traje duže od sedam minuta, a na njoj Stonesima su se pridružili Lady Gaga na vokalu i Stevie Wonder na klaviru. Stihove potpisuju the Glimmer Twins i trenutno je teško zamisliti kako će riječi živjeti s njima na pozornici bez Lady Gage na predstojećoj turneji.

Vokalnu kompatibilnost i nadopunjavanje čujemo od druge minute, pjesma se pretvara od lagane blues-rock skladbe do proto-gospela s protezanjem do soula te sadrži epske momente na prvo slušanje. U nekoj budućnosti postat će dio svakog “best of” albuma grupe, bez ikakve sumnje. Uz Gagu se i dobri stari Mick osjetio kao mladić od dvadesetak godina, a preko stihova „let the old still believe, that they’re young” leti pjevačeva aura vječne mladosti preko koje neprestano dokazuju kako su spremni za još nastupa, još plesa, sviranja, stvaranja glazbe. Što se tiče upisivanja u rock vječnost, oni su tamo već odavno.

No, da ne zapostavimo ostatak albuma i ostavimo se nakratko dosad objavljenih singlova, sigurno je da album ima nekoliko popuna, ali i zaista odličnih numera koje ćete si nakon prvog slušanja rado ponavljati. Get Close kao balada djeluje u poznatom Jaggerovom okruženju žudnje i traženja ljubavi, pridodano upečatljivom saksofonskom dionicom Jamesa Kinga, umjesto uobičajenog gitarskog sola. Prvi put na albumu čujemo i Eltona Johna na klaviru. Duh kraja šezdesetih, početka sedamdesetih rađa se u (naizgled) laganici koja podsjeća na bendovska izdanja iz spomenutog doba, ali Depending On You vozi dalje nego što početak nagovještava.

Svijet Rolling Stonesa

U Bite My Head Off prvotno prevladava jak gitarski riff i razjareno Jaggerovo pitanje „Why you bite my head off?”, kako i priliči naslovu. Jaggerova ljutnja nastavlja se do druge trećine kada pjevač poziva Paula (McCartneyja) da mu se s distorziranim basom pridruži u tom bijesu. Ovaj i više nego voljno preuzima gnjev u svoje ruke te s Woodom na gitari servira dinamičnu završnicu.

I baš kad bi pomislili da je dovoljno, Stonesi još jednom odluče napraviti početak albuma sasvim svojim – promjenom ritma i prije zadnjeg refrena Jagger i Richards odlučili su se na nostalgični udarac: „When the dreary streets of London, they never promised much, a dead-end job to nowhere, and all your dreams are crushed”. Interpretacija tih riječi i način na koji taj “most” funkcionira u glazbenom dijelu kao da sažima Richardsovo književno djelo „Život”.

Do tada album već uzme dovoljno emocije i u potpunosti nas smjesti u svijet Rolling Stonesa, baš u kakvom su nekad živjeli naši roditelji, članovi obitelji i svi “stari” koje ste poznavali, a govorili su vam o tim mitskim likovima koji nikako da ostare ili dožive raspad.

Kako sam krenuo, shvatio sam da sam polako počeo rastakati pjesmu po pjesmu i da još niti jednu nisam izbjegao pa valja odmah naglasiti da su i sljedeće dvije vrijedne pažnje, odnosno uzmu vam pažnju ako ste već zaglibili u album. Dreamy Skies poziva na odmor i tempom čini razliku od prijašnjeg dijela albuma, a upečatljivom ju čini preklapanje Jaggerove usne harmonike i Keefove gitare.

Kao budući singl nazire se Mess It Up, pop-pumpalica koja bi se mogla izjednačiti s radom benda u osamdesetima. Refren je zaigran, radiofoničan, u kombinaciji s back vokalima, vjerojatno će zadovoljiti najširi spektar publike. Ova poskočica kao da i u stihovnom aspektu dolazi kao odmor od nešto težih tema. Preporuka za nju će izostati s moje strane, ali sigurno ćete ju čuti u dogledno vrijeme preko nekog kanala.

I’m Going Down to the River of Jordan

Da su suradnje na albumu urodile plodom pokazuje i Live by the Sword s Eltonom Johnom na klavijaturama. Poslovica iz evanđelja po Mateju od početka je u petoj brzini, jasno se čuje Eltonov utjecaj, s kulminacijom u posljednjoj minuti pjesme kada se pridodaju Richards, Wood i Wyman.

Driving Me Too Hard se čini kao jedan od onih fillera bez kojih se može zamisliti album, dok je Tell Me Straight jedna od onih za koju si mogu zamisliti da ju Richards izvodi na koncertima dok je Jagger na kratkom odmoru iza pozornice. Premosnica je to prema završnici albuma – dok smo o Sweet Sound of Heaven rekli što smo imali, ostala je ona posljednja – pjesma bez koje Stonesa ne bi bilo. Možda ne pod imenom pod kojim ih poznajemo.

Rolling Stone Blues je pjesma na kojoj odaju počast jednom od najvećih uzora – Muddyju Watersu. Inficirani bluesom od kasnih pedesetih, njihova ljubav prema plavim notama prelijeva se od samih početaka, ako i odemo u tako davnu povijest, dovoljno je pogledati što su u svojim počecima snimali.

Uostalom, pokazao je to i ne tako davni „Blue & Lonesome” što znači da je ljubav itekako preživjela, dok je Jagger više puta tijekom života ponavljao da su mu prve ploče bile one od Muddyja Watersa. Na začetku karijere snimili su brojne obrade, a između ostalih Little Red Rooster Howlin’ Wolfa, inspirirani Robertom Johnsonom, Johnom Lee Hookerom, Elmoreom Jamesom, Chuckom Berryjem… U suštini, s posljednjom pjesmom na albumu vratili su se svojim počecima te dali do znanja tko su i što su. Ako je ovo bio njihov studijski oproštaj, u boljem stilu nisu mogli završiti.

Miris mladosti i bluesa

Sintagma “Hackney Diamonds” prema Richardsovom objašnjenju znači razbijeno staklo nakon provale i kao da naglašava taj sjaj koji se ne da ugasiti ni nakon toliko godina rada. Možda jesu to komadići stakla na asfaltu u neuglednom londonskom kvartu koji više ne prepoznaju od vremena kada su svoje karijere tak započinjali, ali Stonesi su još (uvijek mi je nevjerojatno napisati toliki broj) i 63 godine od poznanstva dvoje najpoznatijih članova relevantni – u svijetu u kojem rock već odavno nije dominantan žanr, a blues još manje.

Godine 1961. u Dartfordu, okrug Kent, nedaleko od Londona, jedan mladić je na željezničkoj stanici pod rukom nosio ploče Chucka Berryja i Muddyja Watersa, tada dosta rijetke i u Engleskoj. Drugi mladić je primijetio prvog i tako je buknula iskra koja je promijenila tijek glazbene povijesti.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.