„The Whale”: Prevelika porcija patetike
„The Whale” svoju razvikanost duguje činjenici da je najavljen kao povratnički film Brendana Frasera čija je karijera poprilično potonula nakon inicijalnih uspjeha u devedesetima i dvijetisućitima.
Dogodilo se to zbog niza negativnih situacija na Fraserovom osobnom planu, od čega su se mediji najviše fokusirali na slučaj seksualnog zlostavljanja za koje je optužio Phillipa Berka, tadašnjeg predsjednika Hollywood Foreign Press Associationa, organizacije najpoznatije po dodjeli Zlatnog globusa.
U tom kontekstu povratak Brendana Frasera u post-#metoo svijetu ima puno višu vrijednost od one filmske s obzirom da se radi o drugorazrednom, ali obiteljski vrlo prihvatljivom glumcu koji se proslavio ulogama blesana u filmovima kao što su „George of the Jungle”, „The Mummy” ili sličnim djelima koje biste na televiziji mogli pronaći nedjeljom popodne. „The Whale” je samim time prvi Fraserov ozbiljan film, a na njegovu nesreću, radi se o djelu Darrena Aronofskog.
Tjedan dana u životu morbidno pretilog profesora
Uvijek sklon kontroverzi i eksploataciji ljudske nevolje, Aronofski se ovaj put uhvatio drame Samuela D. Huntera o Charlieju, morbidno pretilom profesoru engleskog jezika koji posljedicom narušenih obiteljskih odnosa živi sam, predajući online s ugašenom web kamerom.
Film prikazuje tjedan dana u njegovom životu u kojem ponovno uspostavlja kontakt s kćeri Ellie (Sadie Sink koju ćete zauvijek povezivati s Running Up That Hill iz „Stranger Things”), nakon što je nju i majku napustio prije osam godina i počeo živjeti sa studentom. I neukom oku koje nije istražilo kontekst filma jasno je da je nastao po predstavi, s obzirom na to da se film više-manje svodi na to da se svi cijelo vrijeme nalaze u istom prostoru i urlaju jedni na druge.
Debljina kao kazna i obračun s pretilim ljudima
Osjetljivu temu o pretilosti poprilično je teško obraditi bez da se otkliže u neželjenom smjeru moralnog popovanja ili diskriminacije, ali Aronofsky se nije uopće potrudio da od nje nešto napravi. Dapače, umjesto katarzičnog iskustva koje bi nam trebalo otvoriti oči kako je živjeti kao osoba u takvom stanju, Aronofsky je to pretvorio u svojevrstan obračun s pretilim ljudima.
Ellie, kao ogorčena kćer, dane kod oca provodi govoreći mu da je odvratan, a scena prežderavanja je montirana i uglazbljena kao da se radi o kanibalskoj gozbi iz horor filma. Dodatno, debljina je vrlo nedvosmisleno prikazana kao Charliejeva kazna za sve što je napravio, a za integraciju pretilih ljudi u društvo ne bismo baš trebali smatrati da je fizički revanš karme jer su napravili nešto loše u prošlosti.
Ipak, ono gdje se Aronofsky zaista nije štedio je patetika. Likovi se međusobno nadmeću u nesreći i bez ikakve postepene izgradnje ispucavaju parole o autentičnosti i vrijednostima koje ostavljamo iza sebe. Baš svaki dio ovog filma emotivno je preproduciran pa u određenom trenutku film počinje ostavljati dojam osobe koja vas emotivno iscrpljuje, a niste sigurni može li joj se uopće pomoći.
„The Whale” je dosta dobar dokaz da se Darrenu Aronofskom ne može pomoći – to je redatelj koji živi od šuplje kontroverze i patetike, a dok mu, neovisno o važnosti konteksta, mediji u tome drže ljestve (koristeći Brendana Frasera kao oruđe), tu neće biti promjene i tako će i ostati.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.