Tijela i stvari, izgubljeno-nađeno: Umjetnička instalacija život-nosti

Izložba Tijela i stvari, izgubljeno – nađeno otvorena je 26. studenog u 12 sati, u Francuskom paviljonu. Riječ je o suradnji Tine Gverović s Alexom Taylorom i Benom Cainom koja čini nastavak koncepta osmišljenog prošle godine, u kojem umjetnici osmišljavaju instalacije upravo za ovaj prostor. Ujedno je to nastavak Tininih istraživanja o prostoru u kontekstu društvenog poretka, uz naziranja prošlosti i budućnosti, tj. vremenskog tijeka.

Skulpturalne intervencije u kontekstu gradnje konceptualne ili primijenjene umjetnosti ponekad donose zbunjujuće i/ili pomiješane emocije, ako znamo da je ljudsko znanje krhko bez obzira na korištenje interneta i knjiga. U pojašnjenju umjetničke instalacije, ona je trodimenzionalno umjetničko djelo koja označava vrstu vizualne umjetnosti i manipulacija prostora s ograničenim vremenskim trajanjem. Izložba Tijela i stvari, izgubljeno – nađeno instalacija je koja uključuje šest slika Tine Gverović i audio rad u izvedbi Alexisa Taylora postavljenog na zvučnicima unutar same instalacije. Oni su osmišljeni unutar serija skulpturalnih intervencija. U ovom slučaju to su pijesak, građevinski materijali, rustikalni niz blokova i plastične cijevi uz primjesu vanjske sunčeve svjetlosti i, naposljetku, industrijske svjetlosti. Tu vrstu postava osmislila je Tina zajedno s Benom Cainom. Ben Cain poznat je po svojim radovima koji uključuju instalacije, skulpturu, zvuk, performanse i publikacije. Jedan je od onih “neshvaćenih umjetnika” koji traži vezu između umjetnosti i industrije. U današnje je vrijeme ta tema podosta popularizirana, iako mnogima teško izvediva.

Raznolikosti u instalacijskim izvedbama prati struktura moderne i suvremene umjetnosti koja odbacuje tradicionalnost i traži disciplinirane socijalno-kulturološke fenomene, bilo ono prihvatljivo ili neprihvatljivo široj publici koja postaje najvjerniji kritičar. Tina, Alexis i Ben estetsku su refleksiju prebacili u čistu umjetničku formu koja pojašnjava promatračima odnos prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. No, ona nije negativna i ne traži nadu, već predstavlja crticu života u predstavljanju realiteta. Prešetavanjem prostorom Francuskog paviljona izrazitu pozornost plijene pastelne boje. Boje pijeska, prljavo bijele boje, blago osunčane boje sunca, boje bijele kave, boje platna u kojima su ekspresivno oslikani dijelovi tijela i vanjsko svjetlo kao početak i završetak postava. Uloga svjetlosti nosi svoj scenarij koji predstavlja refleksiju sjećanja poput romantičnog filma u kojem nema gubitnika, niti pobjednika. Na obostrano zadovoljstvo tumači tehniku vrijednosti društvene akcije kao sveobuhvatan pristup prostoru i kritičku funkciju. U svojem prirodnom obliku, svjetlost predstavlja protagonista izazvanog tehničkom produkcijom.

Postavlja se pitanje, kako umjetnici predstavljaju vlastiti identitet kroz prostornu funkciju? Jedan dio ljudi reći će da je potreba u srži problematike koja se gura pod tepih, a drugi će zagovarati konstantno  ponavljanje petlje u globaliziranom i multikulturalnom svijetu. Poznavajući strukturu prostora paviljona ona daje djelomičan uvid u slobodu izražavanja ovih troje umjetnika. Zašto? Zato jer distribucija umjetničkog djela ovisi o oslobođenju komercijalnih prostora i prostornih tekovina. Umrežavanje umjetnika i prostora stvara okolišna propitkivanja. Druga stvar je u analizi kritičkog konstruiranja kolektivnog identiteta. Publika igra trenutnu i aktivnu ulogu u procesu značenja samog postava izložbe. Donosi osobna iskustva i tumačenja. Bitan je rad, poticaj i promišljanje te, prije svega, propitkivanje slike u temi oblik tijela i sjećanja.

Postav postaje otvorena metodologija i pristup bazi životnosti u objektima i tijelima, stvarima i toplini boja koja se suprotstavlja plošnosti. Možda tijelo i um jesu različit bitak čovjeka, ali u radovima troje umjetnika postojana su cjelina. Projekcija prostora, instalacije i događaja neispunjenih prostora označava filozofiju javnih izloženih objekata. Prostorna instalacija nasumično, izgledom poslaganih stolaca prekrivenih poluprozirnim zavjesama pastelnih boja, razotkriva prostor u koji bi vrlo rado ušli bez obzira na intimnost i tuđu pripadnost sinergije. Radovi su istinska dokumentacija s naglaskom na izum i izgradnju nostalgije. Obojana u vlastite krajobraze bez obzira na ruševnost samih sjećanja, a opet jedinstvena. Možda zvuči pretjerano složeno, ali ničiji životi, u prošlim i budućim vremenima, ne dolaze jednostavnim crtovljem, već u skladu različitih akcenata. Upravo to daje smisao kritičnom promišljanju u gestakulirajućim pokretima tijela usred rasprava. Izgubljeno-pronađeno. Gdje ljudska energija, čini se, postaje od vitalnog značaja za Tinu. Ona je unapredovala kroz čudne aktivacijske elemente suvremenih elemenata medijske umjetnosti. Ovo je njezin upečatljiv uzorak u kojem, zahvaljujući ovom postavu, nema mjesta sivilu. Emocije su savršeno dizajnirane kroz aktivaciju društva i interakcije kroz postav izložbenog prostora paviljona. Ona je dala vlastitu sliku intimne kritike i posvjedočila prikladnom obliku jedne instalacijske verzije koja sa sobom donosi i predstavlja iznimnu osobnost i posebnost u formiranju tijela, oblika i govora.

Izložbu možete posjetiti u Francuskom paviljonu do 15. prosinca ove godine.