Tomislav Hršak: “Života… pa nek’ si misle.”

Prostor i smisao. Ne, prostor i smisao? Feng šui, IKEIN katalog, kružnica tu, oštar kut tamo, pazi na podzemne vode, prostorne su odrednice shvatljive i sagledive. Življenje? Nekad gotovo jednako kataloški određeno, smisleno učestalo i prečesto nedokučivo, zašto koji se postavlja na konkretnu situaciju odgovaran je generalnim odgovorom koji kao da govori “Pogledaj u svezak VIII stanicu 895 Priručnika za življenje”. Mahniti ljudi s kvadratićima na leđima i euforijom u krvi, piva s prijateljima, čagica u šumi dok koljena ne počnu škripati s onom osobom s kojom se voliš dodirnuti i kretati se dok se znoj skuplja u pazušnim pregibima, i onima drugima koji se ne spominju u pristojnom društvu, što je sok koji sistemima električnih impulsa, koštane srži i masnog tkiva daje volju i žudnju za pokretanjem?

Tomislav Hršak možda ne zna odgovore na sva ta kaotično postavljena pitanja, ali Tomislav Hršak će od 31. listopada do 20. studenog ove godine iskoristiti prostor galerije Šira da upita ljude: “Života?”, i pustiti ih da si misle što to točno znači te da odgovore na pitanje koje je ljudske umove zaokupljalo od kada je prva misao propulsirala živčanim sustavom.

Među policama i policama i plastičnim vrećama tkanine i policama i glavama, tijelima i biljkama ateljea koje mirno gledaju, pričala sam s Tomislavom o zahtjevnim deambulatorijima i portalima u nešto skučenijim prostorima.

Koja je okosnica izložbe Života koja će se ove srijede otvoriti u Široj?

Izložba u Široj, na kojoj izlažem kao pozvani autor, bit će svojevrsni nastavak na nedavno zatvorenu izložbu Drugo središte okolnosti u Bačvi, koja je nastala iz istraživanja teme života i smrti. Tijekom perioda promišljanja otišao sam na odličnu izložbu Put u vječnost Zvonka Makovića u Klovićevim dvorima koja se bavila baš tim pitanjem, propitivanja smrtnosti. Tamo je bila izložena slika Gabrijela Jurkića po kojoj je izložba i dobila ime, i koja mi je zapela za oko jer ne prikazuje temu života nakon smrti u klasičnom smislu  ideš u nebo, ideš u raj – već anđela koji prolazi kroz minimalni, nesređeni portal od dva stupa iz kojih ide dim, nema tu masivnih slavoluka, nema zlata, sve je minimalno rečeno. Taj me prolaz asocirao na vrata u Široj, prolaz iz jednog prostora u drugi, i tu sam počeo razvijati dalje ideju o tome kako bi bilo da zatvorim prolaz u tu drugu prostoriju i publici postavim pitanje.

Koje pitanje?

Dok sam bio na prvoj godini dosta sam često po papirićima pisao raznorazne stvari i jedan sam dan napisao svoju definiciju smisla života, pitanje koje se oduvijek povezuje s pojmom smrtnosti. Ta će moja definicija biti izložena na zidu u prostoriji u koju se neće moći ući, koja se ne može vidjeti, a svim ću posjetiteljima postaviti to isto pitanje, neovisno o mojoj interpretaciji ili mišljenju. U tom se kontekstu dogodio i zanimljiv slijed slučajnosti, kojeg nisam znao dok sam koncipirao izložbu, a koji se odnosi na povijest prostora, Gorgonu i Studio G. U jednom od svojih posljednjih intervjua Josipa Vaništu pitaju što je smisao života, a on im odgovara da je smisao života umrijeti, i u tome sam momentu bio još sigurniji da ću staviti pitanje posjetiteljima, na koje fizički, u prostoru galerije mogu odgovoriti. A i mislim da je će to biti jedan zanimljiv moment, vidjeti što su sve ljudi napisali.

Na izložbi Drugo središte okolnosti u Bačvi, na kojoj si izlagao s Vladimirom Novakom, zavrtio si životni krug ciklusom faza i prikazao kakav život jest. Na koji se način izložba Života nadovezuje koncepcijski na tu izložbu?

U Meštrovićevom paviljonu izložba se referirala na Zdenac života, koji govori o tijeku života, o življenju od mladosti do starosti. U Široj će se dogoditi mali moment nastavka na temu, postavljanje pitanje o smislu života. Što je logično, da se, nakon što prođe sve te faze života, čovjek pita čemu sve ide i zašto. Tako da će se priča provući kroz izložbu na jednostavan način, postavljanjem forme koja podsjeća na lubanju, koju sam napravio negdje na 4. godini faksa, biljke aloje vere te projekcijom videa Trag na pregradu koja priječi prolaz u drugu prostoriju. Jedno je smrt, drugo život, a treće razmišljanje o tome što znači živjeti, kontemplacija o tome da se ne treba zamarati onime što je iza, što dolazi, nego ostaviti trag u ovom svijetu u kojem se živi.

Trag Života?

E pa to je to, trag života, smisao života, izložba se zove u smislu nedovršenosti te rečenice. Isto kao nemoguć odgovor na pitanje što je nakon smrti, nakon kraja života. A u tom svemu će ljudi sami pitati što je taj smisao, postavljeno im je pitanje (smisao) Života?, a neka si oni onda misle.

Dosta često u svojim radovima koristiš stare materijale i radove ili pronađene objekte.

Pa da, nanovo ih izlažem, mijenjam ih i dajem im novi smisao, meni je materijal materijal. Napraviti nešto i pustiti da ostane u prošlosti, time to nešto postaje i ostaje mrtvo. A i ima smisla u kontekstu govora o cikličnosti života i tome kako se svi događaji i doživljaji u tom iskustvu miješaju. A ova mala aloja koja će biti na izložbi u Široj je na neki način isto jedna od tih pronalazaka, imam puno biljaka tu u ateljeu, između ostalog i ogromnu aloju u kutu. Jedan sam dan došao ujutro i jedna je grančica bila na podu jer je pala od svoje težine pa sam je stavio u vodu da vidim što će biti i s vremenom je pustila korijenje. Ako to nije život ne znam što je. A i ona će biti postavljena u svijećnjaku kojeg sam našao na smeću. Video Trag, iako se pojavio i u Bačvi, ovdje je u drugom kontekstu, membrana između jednog i drugog prostora, a vrata su kao neki portal, s perforacijama i stepenicama kojima im se prilazi.

I u Široj i u Meštrovićevom paviljonu prostor je sačinjavao i bio ključnim dijelom cjelokupne forme. Je li ti prostor polazišna točka?

Na svim izložbama koje sam do sada radio uvijek mi je jako bio bitan prostor i uvijek se događala moja reakcija na njega. U Široj po meni nitko nikada nije iskoristio mogućnosti prostora, tako da sam odlučio da će jedna prostorija biti zatvorena platnom na kojem će biti projekcija. Upravo je to zanimljivo jer je koncepcija izložbe objašnjena time kakav je prostor, prostorija iza platna s projekcijom je nemogućnost odgovora na pitanje što je iza. Ne možeš saznati što je nakon smrti dok ne umreš, tako ne možeš ni doći u tu prostoriju zbog prepreke, a video koji se projicira na platno je privremeni odgovor, ili mogućnost odgovora. Razlika između prostora Bačve i Šire je naravno u kapacitetu i volumenu, Bačva je zahtijevala pripremu i pripremu i pripremu do najmanjeg mogućeg detalja, jer je to izložba koju ne možeš osjetiti dok nije tamo, dok nije postavljena. Žene iz udruge Kamensko su šivale platno za izložbu, bilo je potrebno šestero ljudi za nošenje 250 metara materijala i jedan papirić na kojem je pisalo kako ja to želim, fantastično su odradile posao. Nakon što smo donijeli sašiveni material u Bačvu i dok je to sjelo gore, nisam mogao vjerovati da to stvarno paše. Mislim, i da nije pasalo, ima dva dana do izložbe, mora pasati. Šira je, s druge strane, mnogo manje zahtjevan prostor pa sam mu tako i pristupio, s minimalnom intervencijom koja opet nosi neko značenje za kontekst izložbe.

Izložba Drugo središte okolnosti odvijala se u žarištu polemika vezanih uz vanjski, javni prostor Trga žrtava fašizma, dok si ti iznutra postavljao intervenciju u Meštrovićev prostor, to su radili i vani.

Preuređenje oko paviljona događalo se u istom trenutku dok sam ja sam postavljao svoj paviljon u njegovoj unutrašnjosti, napravio sam svoju intimu u svom tom konfuznom događanju. Baš dok sam postavljao izložbu, bila je srijeda, koja je bila dan prosvjeda inicijative Vratite magnoliju, baš je bila zadnja srijeda prije otvorenja. Postavljao sam projektore i čuo buku vani. S jedne su strane bili prosvjednici su bili u crvenim uniformama koji su lupaju po ogradi, s druge strane ograde radnici koji su radili u petoj brzini tih zadnjih tjedan dana. Psi šeću okolo i ja ne vjerujem, totalno apsurdna situacija. Mislim, ima tu i dobrih stvari, ako izuzmemo rečeno i RGB fontanu, recimo obnova stepenica ili dobro osvjetljenje paviljona. Ali baš sam u tom trenutku dok se sve događalo, postavljao izložbu i nitko mi ne može reći da tamo nema života, a sad ispada da je to sređeno samo za gledanje.

Nadolazeći projekti? Imaš nešto za izdvojiti?

Evo bit će u 11. mjesecu izložba digitalnih crteža mrtve prirode u Klubu Zagoraca u Palmotićevoj ulici, prostor do kojeg sam došao preko Danka Friščića. Sviđaju mi se ti kontrasti u izlaganju, prvu samostalnu izložbu sam imao u Kambi, a tjedan dana nakon tog je došao Francuski paviljon, tako da mi je sada logično nekako da nakon Bačve i Šire dođe Klub Zagoraca. Zašto ne? U takvim se prostorima dešava taj dobar moment, nešto svježe i drugačije.

Da se vratimo za kraj još jednom na Širu. Imaš još nešto za dodati?

Pa da, moram spomenuti da mi je jedan od veselijih momenata u ovoj izložbi tekst Ane Mušćet, koja je uhvatila sve ono što sam joj ja rekao i povezala ga sa svojim viđenjem stvari jako dobro. A i zanimljivo je da se izložba otvara dan prije dana mrtvih, s obzirom na temu kojom se bavi.

Tomislavova izložba dat će vam recept, kako je on to sam postavio. Jedna lubanja (smrt)? Check. Jedna aloja vera (život)? Check. Jedna snježna kontemplacija i tragovi koje (doslovno i metaforički) ostavljamo? Check. Mogućnost da ostavimo svoj trag? Check. Smisao života? Življenje, životarenje, uživanje, živciranje, žvakanje i preživanje, koji zvanični sklop riječi može biti točan za moje ja sada u ovom trenutku ili za tvoje ti uvijek i postojano, a za oni, one, ona, što god sami sebi odrede. Možda je smisao života baš to, proročanstvo koje se samo ostvaruje: kada ostavim trag na papiru u kubusu bijele galerije, to što sam napisala postaje stvarnim.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.