“Tulum u samostanu” (Kazalište Komedija): Na novogodišnjoj proslavi s knedlom u grlu!

Bliži nam se doček Nove godine koji uvijek poteže nekoliko pitanja. Koji su najbolji i najgori trenuci iz protekle godine? Što si želimo u Novoj? Što ćemo nastojati ne prakticirati, a na čemu ćemo nastaviti raditi i dalje?

Novogodišnje raspoloženje uvijek je potaknuto željom za okretanjem novog lista. Volimo zakoračiti u novo životno razdoblje brišući sa sebe prljavštinu nakupljenu u protekloj godini. Kao što znamo, većinu novogodišnjih odluka nikada ne provedemo u djelo, ali je olakšavajuće zavaravati se i takvo ponašanje pristaje uz razdoblje promjene. One bi uvijek trebale težiti pozitivi pa je dobro optimistično gledati  na budućnost. Staru godinu, kojom smo se već dobrano zasitili, trebali bismo ispratiti kao pametniji, razumniji i nadasve bolji ljudi, no, ne vesele se svi proslavi Nove godine.

Iako zbog pritiska okoline, te same globalnosti događaja, svi na neki način obilježimo ulazak u novo razdoblje, postoje ljudi kojima je ljepše družiti se s hranom i kaučem, nego s prijateljima. Pesimistično je reći da su sasvim realni jer Nova godina neće nužno biti bolja, posebice sada kada se konstantno tupi o covidu.

Ma, kao da se ljudi na proslavama nadaju boljem periodu… Nova godina doći će bez obzira dočekaš li ju ili ne, kao da joj je potrebno nečije odobravanje. Proslava je više tradicija koja propisuje da je poželjno okončati prosječnu prošlost i zabaviti se pred ulazak u novu rutinu. Iako su karakteristične proslave negdje vani s društvom i uz alkohol, postoje i one smirenijeg karaktera, a koje više naginju svečanosti i eleganciji.

U što se može pretvoriti mirna proslava?

Provesti mirnu Novu godinu s dugogodišnjim prijateljima zvuči kao dobro zamišljen scenarij, no teško je ostvariv ako prijateljske veze nisu snažne i iskrene. Bez obzira na savršeno osmišljen koncept, nešto će poći po zlu i izazvati domino efekt.

Ovom se temom pozabavio Michael Wynne, britanski dramaturg koji je tvorac suvremene britanske komedije „Tulum u samostanu”. Izvedbu je moguće pogledati u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija. U režiji Aide Bukvić na scenu je donesena ova simpatična komedija koja propitkuje međuljudske odnose u novogodišnje vrijeme.

Radnja je smještena u preuređeni samostan kojeg je Kate (Vanja Ćirić) rezervirala kako bi doček Nove godine provela s najbližim prijateljima. Ubrzo joj se pridružuju Daniel (Igor Mešin), Ben (Ronald Žlabur) sa svojom novom djevojkom Laurom (Dajana Čuljak) te Carl (Goran Malus) i njegova supruga Rebecca (Sanja Marin).

Usput se nepozvan pojavljuje i Adam (Ivan Čuić), Danielov potencijalni dečko. Premda je Kate zamislila mirnu večer bez opijanja, droge i razuzdanog zabavljanja, gosti na pragu četrdesete nisu se poveli tom mišlju. Iako u početku djeluju kao društvena elita, ostvarena i ispunjena grupa lagano se počinje raspadati, a gledatelju se otkriva pozadina odnosa i unutarnja karakterizacija svakog lika.

Različiti karakteri dovode do neugodnosti

Ustvari, radi se o potpuno različitim karakterima tako da je čudno kako su uopće održavali prijateljske odnose. Prisiljeni razgovarati i ispuniti večer, likovi počinju zadirati u privatnost i provocirati jedni druge. U tome dominira Rebecca, koja uporno priča o svojim privatnim i poslovnim uspjesima, iskušavajući samokontrolu ostalih. Laura svojim manjkom inteligencije i energičnošću čini da grupa gubi interes za druženjem. U zraku se osjeti napetost i nelagoda dok se svi pokušavaju ponašati kulturno, a istovremeno izazivati nemir. U toj plastičnoj atmosferi zajednički jezik moguć je samo isticanjem vlastitih postignuća za koja ionako svi znaju da su izmišljotina.

Mane prelaze u prvi plan i kako bi ih lakše prihvatili, prijatelji pomoć traže u alkoholu. Time još više dolaze u iskušenje da jedni prema drugima budu brutalno iskreni, što dovodi do nesuglasica. Ukratko, druženje se pretvara u besmisleno hodanje unaokolo s još besmislenijim dijalozima. Ima tu humorističnih elemenata, no tužno je gledati ljude okovane neispunjenim ambicijama kako se međusobno prepucavaju pod utjecajem narkotika. Nakon ovoga susreta ili su sazreli ili su se potpuno udaljili.

U cijeloj toj zbrci, lik Kate najviše dolazi do izražaja. Za nju je protekla godina donijela nekoliko padova. Posebno je pogođena prekidom i nemogućnošću da ostane trudna. Ni na poslovnom planu nije uspješna, no cijelo vrijeme skriva svoju ranjivost želeći ostati sabrana i jaka. Tijekom druženja ipak gubi kontrolu te, koliko god djelovala dobronamjerno, otkriva svoju ružnu stranu dajući do znanja kako se zabavlja s oženjenim muškarcem, prijateljem Carlom.

Polagano spoznaje da je cijeli tulum organizirala negativno motivirana, odnosno usmjerena ka zadovoljavanju sebičnih želja. Do kraja predstave gledatelj prati njezino otrježnjenje. Ubrzo shvaća da imati sve što imaju drugi nije smisao življenja i da uspjeh ne garantira kvalitetan život. Ona je jedan od rijetkih likova koji su nešto zaključili iz propale proslave.

I prikazi realnosti nose odgovornu pouku

Moram priznati da predstava nije naročito humoristična. Bilo je tu simpatičnih pokušaja koji izmame osmijeh na lice, ali mene je stvarno teško iskreno nasmijati. Ne mogu reći da publici nije bilo smiješno, samo bih istaknuo da fore nisu originalne niti neočekivane. Ipak, predstava širi obiteljsku toplinu.

Netko će pomisliti da je ovo potpuno kontradiktorno svemu što sam opisao u tekstu, no zaista je tako. Scenografija je sjajna. Ispočetka jezovit samostan postaje mjesto prožimanja posjetitelja, a uz to je i funkcionalan. Volim kada je scenografija stopljena sa zahtjevima radnje. Otvaraju se vrata, vidimo kroz prozore, moguće je popeti se stepenicama, pada snijeg… Osvjetljenje je toplo i uz prisutnost božićnog drvca gledalištem se širi ugoda i prisnost s radnjom. Glumci nemaju fiktivne kostime kao u predstavama koje većinom gledam, već su sređeni za doček. A i situacije su općepoznate pa se lako konformirati s radnjom.

Zanimljivo je pratiti putanju odnosa i tipove ili modele likova. Radi se o ljudima koje sigurno poznajemo pa tijekom gledanja osoba može zamisliti svoju verziju. Polagano sam počeo zaboravljati koliko su snažne poruke u običnom čovjeku bliskim predstavama. Drame sa sci-fi elementima, daleke i apsolutno nerealne mogu progovoriti o svakoj temi i čovjek ima osjećaj da se autor usudio reagirati na društveni problem. Rugati se svijetu i moralizirati jednostavno je raditi u rukavicama. Naravno da je lakše indirektno ukazati na problematiku, nego mjesto i vrijeme postaviti u stvarnost koju svi razumiju. Ova predstava upravo to čini. Prikazuje tamnu stranu ljudskih odnosa u realnoj situaciji, a ti su odnosi toliko apsurdni da je malo nazvati ih komedijom. Ipak, događaju se svakodnevno i normalni su.

Iako sadržajno konfuzna, izvedba ima glavu i rep te odgovara blagdanskom ugođaju, zbog čega ne mogu reći da je osrednja. Ipak, da sam ju gledao u nekom drugom vremenu, vjerojatno je ne bih doživio posebno kvalitetnom. I za kraj, ima li smisla slaviti Novu godinu? Vjerojatno ima. Ili ćeš se ludo provesti i mamurno, ali zadovoljno, ući u novi level igrice ili ćeš saznati više o sebi i ljudima koji te okružuju te usput pročistiti misli.