Uvod u katarzu: O kinu i autobusu, Hitchcocku i meni

Scena prva: autobus, 2019.

Lipanj 2019. Sjedim u autobusu, vozi me u Zagreb. Tišina je, svi kunjaju, tipkaju poruke ili gledaju grmlje kako prolijeće pored ceste. Čuje se samo miran sukob melodija koje dolaze iz nekoliko pari prestarih ili preslabih slušalica. Toplo je. Čitam „Klaonicu 5”, roman Kurta Vonneguta, i puštam da mi glava vibrira naslonjena na prozor. Dolazim do malog paragrafa koji nudi objašnjenje toka vremena na stanovitom planetu Tralfamadore – naime, tamošnja bića ne doživljavaju vrijeme kao linearan proces, već kao skup svih trenutaka u vremenu simultano. To znači da svi trenutci drže jednaku važnost i, za razliku od našeg shvaćanja, budućnost nije nadređena prošlosti. Zato, primjerice, kad netko umre, ne radi se hajka oko toga, jer iako ga u budućim trenutcima neće biti, on je u prošlosti zauvijek jednako postojan, a prošlost se ni po čemu ne razlikuje od budućnosti.

Iznenada se počinjem osjećati toplo, oči mi se šire i obrazi griju. Počinjem plakati. Zaboravljam da nisam sama, no ne dozvoljavam sramu da prekine taj psihosomatski trenutak istinske sreće. Suze mi teku još koju minutu, a ja sam potpuno usredotočena na svijet van moga vozila. Svjesna sam da sam doživjela nešto jedinstveno, ali što ću dobiti iz toga, neću shvatiti još koji mjesec.

Scena druga: dom, 2020.

Prosinac 2020. Izbliza promatram čuvarkuću na rubu svoga stola i primjećujem da je narastao novi pup. Toliko sam se ulegla u svoju okorjelu svakodnevicu da me ovo saznanje istinski uzbuđuje. Kako bih (optimistično!) razjasnila ovu tvrdnju onima koji će me čitati za 20 ili 30 godina, moram napomenuti da jedna velika boleština žari i pali i tjera svoje nestrpljive taoce da dane provode na relaciji koju zovem KKK: kuhalo – kupatilo – krevet (u domu sam, kuhinja ne postoji). Nisam nesretna, ali u sjeni mi se već mjesecima skriva nezadovoljstvo, a uzrok tome mi je još nedokučiv.

Učim za ispit iz teorije književnosti, što među ostalim, znači da iščitavam Aristotelovu definiciju katarze sve dok se ne pretvori u jedinu misao koju sam sposobna proizvesti. Kad ne učim, gledam „The Office”, i tako zatrovana prljavim mislima o grčkoj tragediji primjećujem da je Michael prigrlio riječ katarzično i počesto je izgovara. Obrazloženje moga nezadovoljstva nudi mi se na pladnju, a ja ga objeručke oduševljeno prihvaćam – ono što me pecka je nedostatak katarze, iliti duhovnog pročišćenja, u trenutnim životnim okolnostima.

Moja novonastala definicija katarze nije sasvim nalik onoj dvotisućljetnoj, no ipak joj dajem za pravo da ugleda svjetlo dana. Katarza je iznimno individualna senzacija, neovozemaljska, za mene uvelike tjelesna, koja nikad neće poprimiti isti oblik dva puta. Obuzima iznenada i okamenjuje svojom hirovitošću, a tako je prepredena da u tom trenutku nismo svjesni da je proživljavamo. Okidač može biti bilo što, ali uvijek je prozor koji nam daje uvid u nešto tako jasno i istinito, univerzalno, veće od nas samih, a opet dijelom svih nas. Zato je često riječ o umjetničkim djelima kad govorimo o izazivanju katarze.

Katarza kolektivne intime, 2019.

Pročišćenje je prikladan hrvatski prijevod, jer nismo ista osoba nakon što doživljaj počne jenjavati, novi smo, čišći. Zastrašujuća je jer nam rezultat nije odmah vidljiv i nismo sigurni što se točno u našem pogledu promijenilo. Treba je pustiti da napravi svoje bez uplitanja nas samih, shvatit ćemo kad postanemo spremni na taj korak.

Uvidjela sam da me uglavnom obuzima u prostorima kolektivne intime. Već spomenuti autobus je izvrstan primjer. Mjesta su to gdje mnoštvo nepovezanih stranaca zajedno promatra istu stvar, udaljeni pak jedni od drugih nepremostivom anonimnošću, dobrovoljno zatočeni u balone svojih struja svijesti. Za mene su to prostori gdje ta struja uzima najviše maha, jer smo hermetički zatvoreni u sigurnom, ugodnom i toplom. (Ako vozač nije odlučio raskalašiti se s klimom, naravno.) Teret svakodnevice čudesno se otpušta s mojih ramena i nesposobna sam brinuti se o onome što me čeka nakon što izađem iz prostora kolektivne intime. U tako idiličnom okružju, umu je jako lako naći okidač katarze.

Katarza osobne intime, 2020.

Izlazak iz, eto, autobusa, za mene je proces. Proces ponovne prilagodbe na stresnu zbilju, uličnu vrevu i odgovornost sudjelovanja u društvu, koji je otežan (ili olakšan?) tek viđenom ljepotom pročišćenja. Osjećam se kao špiljski čovjek kojeg su bacili u konzumerističko igralište, a on jedva čeka vratiti se idili svoga šumarka. Ja, s druge strane, jedva čekam opet pronaći mir i sklad nekog novog mikrosvemira.

Ležim na krevetu s otvorenom skriptom o Aristotelu i razmišljam kako da svjesno potaknem katarzično iskustvo i oslobodim se nezadovoljstva. Moram pronaći novi prostor kolektivne intime, dakako. Intuicija mi automatizmom predlaže kinodvoranu. Ima smisla, a i već nemali broj puta sam osjetila nalet velikih i snažnih emocija baš u kinu. Možda moj naum urodi plodom.

Pokušaj pronalaska nove katarze, 2020.

Kao i uvijek, guglam Tuškanac, Kinoteku i Dokukino Kic. Odvagujem filmove i, kao utjelovljenje neodlučnosti, teškom mukom odabirem „Spellbound” Alfreda Hitchcocka. S njim sam upoznata na razini „Vertiga” i par pročitanih članaka o njegovu životu i djelu. Ne ulazim preduboko u kratki sadržaj filma, ali vidim da je glavna tema psihoanaliza, ono što me fasciniralo u davnom drugom razredu srednje. Zapisujem to u planer, ostavljam ga pored čuvarkuće i željno iščekujem četvrtak navečer.

Četvrtak je. Uredila sam se, izašla iz doma, shvatila da mi se boca vode prolila po cijeloj torbi, odlučila ignorirati taj prizor i krenula u pothvat. U tramvaju sam zamišljena promašila dvije stanice i zbunila se kad na kraju ulice nisam našla Kinoteku. Trčala sam, uhvatila tramvaj i začudo stigla na vrijeme. Simpatična gospođa iza staklene pregrade uzima moje podatke, simpatični gospodin na ulazu pištoljem mi mjeri temperaturu (uvijek je 32 i nešto, bojim se da se pretvaram u gmaza), simpatična ja revno sjedam za svoje sjedalo i skidam šal.

Iste sekunde primjećujem da sjedala unutar reda nisu zakočena trakom, što me jako usrećuje jer 1) ta činjenica ukazuje na povjerenje koje kino ima prema posjetiteljima i njihovu zdravom razumu, 2) posljednji put kad sam bila u kinu, sjedala su bila zaštićena tako da ne postoje dva spojena slobodna sjedala, i samo sam mogla tugovati za nesretnom sudbinom prvih spojeva u kinu. Što sad? Nositi laptop na klupicu u parku i baktati se s Pirate Bayom dok vam osoba s kojom ste na spoju pomaže da skinete AdBlocker?

Pokušaj pronalaska katarze uz Hitchcocka

Čujem lagani žamor koji me opušta, svjetla se gase i na platnu se velikim slovima ispisuje riječ UVERTIRA. Hitchcock najavljuje petominutnu skladbu koja će smiriti i najnepokornije brbljavce. Postepeno se susrećemo sa zvijezdama filma, Gregoryjem Peckom i Ingrid Bergman, koji predstavljaju dvoje doktora, tj. psihoanalitičara, u potrazi za raspletom jednog vrlo zamršenog kriminalističko-psihijatrijskog slučaja. Naravno, ljubav je pokretač radnje, a cilj je osloboditi Peckova dr. Edwardesa krivnje za ubojstvo koje nije počinio. Slušajući njihove živahne razgovore i promatrajući njihove teatralne geste, ne mogu ne razmišljati o tome koliko su se očekivanja gledatelja promijenila od 1945. do 2020. Danas slatko i naivno, tada revolucionarno. Rijetko nas što više može iznenaditi, a kamoli šokirati, jer smo spremni vidjeti što god na platnu ili ekranu, ali tada je takav slučaj morao biti skandalozan.

Uzevši u obzir i nagomilavanje psihoanalitičkih pojmova kojima se objašnjava zaplet, vrhunac, a i rasplet radnje, ostajem okamenjena pred veličinom ovakvog projekta tako davne godine. Zaista nesvakidašnja mješavina ljubavi, kriminala i medicine koja je svakog posjetitelja prikovala za sjedalo, makar je 90-ak posto nas bilo mlađe od 25. Oduševljava me i lakoća kojom Hitchcock usklađuje trenutke terora i napetosti s onima olakšanja i prave filmske sladunjavosti, tako da nikad nismo suviše potreseni ili izmoreni.

Interesira me i prikazani odnos muškaraca prema ženi (svi redom doktori prema doktorici) koji je svako malo neukusnim komentarima podsjećaju da je manjina u svojoj struci, da je na kraju dana vođena ‘uobičajenom ženskom kontradikcijom’ te da će zbog manjka ljubavnog iskustva ‘uvenuti uz znanost’. S obzirom na činjeničan, hladan i usputan način na koji su ti komentari izneseni, pitam se je li tadašnja publika ikako reagirala na njih, je li Hitchcock ikad progovorio o tome, a i kad su takva podbadanja uopće postala neprihvatljiva u stvaranju filmova. Mnoštvo pitanja, a odgovori su mi teško dokučivi.

Prostor kolektivne intime, 2020.

Film je to koji sam po sebi, u duhu psihoanalize, neprestano postavlja pitanja. Neka izravno, kao kad je dr. Edwardes obasut pitanjima poput ‘kakvo je bilo tvoje djetinjstvo’, ‘jesi li volio svoje roditelje’, ‘kad si bio u Rimu’ ili ‘tko si ti’, a neka postavljam sama sebi potaknuta onime što vidim na platnu. Za vrijeme cijelog filma trudim se dati si odgovor na sva ta pitanja, pa katkad i zalutam u, primjerice, sjećanjima na vlastitih tjedan dana u Rimu, a radnja je dinamična i teško se vraćam u njen tijek. Ipak me to veseli jer mi daje do znanja da sam dostigla slobodu struje svijesti za kojom sam tako dugo čeznula, a samim time dokazala da je kinodvorana zaista prostor kolektivne intime.

Polako se približavamo kraju filma, preostalo je još desetak minuta, ja sam preletjela stotinjak tema u glavi i osjetila barem pet malih srčanih udara, ali katarza po koju sam došla nije nigdje na vidiku. Pomalo razočarana svojim očekivanjima, tupo buljim u glumce pred sobom, kad odjednom netko od koga to nismo očekivali vadi pištolj i uperava ga u lijepo lice Ingrid Bergman. Perspektiva je odjednom tik iza pištolja, i njegov nišan u prvom planu prati glumicu dok šetka po sobi.

Još nesvjesna šoka koji će me preplaviti, razmišljam kako se Hitchcock mudro poigrava s ljudskim primarnim instinktima znajući da će ova scena bez sumnje svakoga uzdrmati. Tako sigurna u svoju samosvijest i uvjerena da me strah neće pokolebati, nastavljam buljiti u platno ispred sebe, a srce me lagano počinje žegati. Lupa, lupa, lupa, noge mi trnu. Ni da hoću, ne mogu svrnuti pogled na stranu.

Nova katarza, 2020.

Opasnost je prošla, zadnja scena, svijetla i vesela, naglo podsjeća gledatelje da se nemaju čega bojati, ali svaki mišić u mome tijelu i dalje je napet. Svjetla se pale, moji suputnici ustaju, stavljam šal i pokrećem se i ja, potpuno nemoćna da se vratim u prvobitnu staloženost. Stojim pred vratima Kinoteke, kopam po torbi, iznutra se još čuje lijepa, dobronamjerna melodija. Gledam u mrak, svjetla iznad plakata obasjavaju mi tlo pod nogama, a jedan pomalo izgubljen starac šetucka pored mene i šapće sebi u bradu ‘da… da… da…’, što ja prihvaćam kao simboličnu potvrdu da sam u pravu i da sam zaista doživjela novu, dosad meni neviđenu varijantu drage mi katarze.

Lavlja rika iz kinodvorane prene me iz smušenih misli i napokon potakne moje mišiće, a prvenstveno srce, da se opuste. Sa zadnjim krikom dobro poznate Metro-Goldwyn-Mayer zvjerke, natjeram noge da me odvedu prema Ilici. Zbunjena sam, zadovoljna i odjednom jako svjesna hladnoće koja mi presijeca gole noge između čarapa i hlača. Iz mraka izranja vječno osvijetljeni logo Konzuma, utješan i otužan nagovještaj kraja večerašnje hipnoze. Fiksiram pogled na njegovo crvenilo, svjesna obaveza koje me čekaju sutra u toplini relacije KKK, ali neizmjerno zahvalna na saznanju da nikad iz kinodvorane neću izaći ista.