Venecija u Zagrebu započela s Rosijevim klasikom
Težnja za širenjem gradske infrastrukture, izbacivanje onih nedostojnih pristojnog ljudskog života iz cjelokupne slike te beskrupulozno nastojanje da se skandali zataškaju radi pobjede na političkim izborima. Zvuči poznato? Svevremenska tema koju je sinoć predstavio film Ruke nad gradom postavila je još jednom sveprisutno pitanje je li politika samo prekrivač koji skriva bezobraznu želju za osobnim dobitkom. Film Francesca Rosija iz 1963. godine bavi se kontrastom između korumpiranih egocentričnih političara i sirotinje koja je prisiljena glasati za njih iz godine u godinu zbog nedostatka boljeg izbora. Upravo je ovim filmom, dobitnikom Zlatnog lava, otvoren sinoćnji program Venecija u Zagrebu, kao i prošlogodišnja talijanska Mostra. Zašto? Zato što je, unatoč tome što je snimljen 50 godina prije našeg vremena, prenosiv u današnji, ne toliko drukčiji, kontekst.
Luigi Cuciniello, direktor venecijanske Mostre, gledateljima je sinoć predstavio film kao „klasik, remek djelo talijanske kinematografije koje je aktualno i nakon 50 godina“ te je nadodao kako se nada da će ovo prvo zagrebačko prikazivanje filmova s prestižnog festivala pridonijeti povezivanju ova dva grada.
U borbi za moć i borbi za pravdu, pobjeđuje prvo
Radnja filma vodi nas u poslijeratno razdoblje, kada građevinski razvitak gradova uzima maha. Iznimka nije bio Napulj, kojeg je građevinar Edoardo Nottola (Rod Steiger) uzeo u svoje ruke. Njegov je plan i program bio srušiti stare zgrade kako bi sagradio nove te pri tome obilno zaraditi. Međutim, dogodila se nesreća koja je odnijela živote. Kakve to veze ima s politikom? Ključna je stvar u tome što je Nottola bio politički kandidat, a korumpirani savez desnice i centra prodao mu je javno zemljište. Dok ljevica čiji je vođa De Vita (Carlo Fermariello) pokušava raskrinkati saveznike i natjerati ih da snose posljedice za nesreću koja se zbila, ovi manipulacijama održavaju svoju političku moć te je svaki pokušaj uvođenja pravde u zaključan svijet politike uzaludan.
Sizifov posao ljevice spram kojeg opstaju oni najjači, najbeskrupulozniji, najneosjetljiviji za tuđe „mizerne“ živote reprezentacija je savjesti društva koja nije nestala, ali je zato vrlo dobro skrivena od pogleda, od površine gdje može ostaviti nekakav utjecaj. No ona je i dalje u borbi dok mogućnosti to dopuštaju. No kako to biva, savjest se lako ušutka. Tako prevlast preuzima onaj gori dio, onaj sebični, koji ne preže ni pred čime da bi došao do svog zadovoljstva i vlastitog dobitka.
Zasluženi Zlatni lavovi redatelju Rosiju
Ruke nad gradom film je koji je imao snagu potresti gledatelje 1963. godine, a ta snaga niti danas nije oslabila. Jer takva situacija postoji otkad je vijeka te se unazad 50 godina nije izmijenila. Stoga ne začuđuje činjenica da je Francesco Rosi upravo zbog ovog filma primio Zlatnog lava za životno djelo te, kako je rekla direktorica Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu Maria Messina, film Ruke nad gradom spada među 100 najboljih filmova talijanske kinematografije.
Posebne zahvale za omogućavanje ovog programa otišle su Talijanskom institutu za kulturu, Venecijanskom bienalu te, naravno, Kinu Europa koje do nedjelje prikazuje najbolje iz talijanske kinematografije, započevši s ovim Rosijevim klasikom.
