Vitomira Lončar: Čovjek u životu ima samo jedan izbor – biti ili imati. Ja sam se odlučila za biti!

Kazalište Mala scena trenutno se nalazi u teškoj financijskoj situaciji zbog neisplaćenih i smanjenih sredstava iz gradskih fondova. Unatoč tome što je kazalište ispunilo sve svoje ugovorene obaveze i niti jedna od inspekcija koje su se zaredale kroz kazalište nije uspjela dokazati nepravilnosti u radu, ugovorena sredstva nisu uplaćena, te su osnivači kazališta Vitomira Lončar i Ivica Šimić u javnosti poslali apel za spas kazališta. O budućnosti Male scene, ali i o kulturnoj politici i osobnoj borbi za pravdu razgovarali smo sa dr.sc. Vitomirom Lončar, uglednom kazališnom i filmskom glumicom te producenticom i ravnateljicom kazališta Mala scena.

–> Zatvaranje Male scene: Što je prava istina, tko su pravi krivci?

Jedan ste od začetnika nezavisne scene u Hrvatskoj. Kakva je danas, u odnosu na početke Male scene, situacija za nezavisna kazališta?

Kada smo započinjali raditi kao privatno kazalište postojali su samo Teatar u gostima, Histrioni i svega nekoliko plesnih skupina kao što su to Studio za suvremeni ples ili Zagrebački plesni ansambl. Zakonska regulativa bila je takva da se nije poticao razvoj neovisne scene, a i civilno je društvo bilo u povojima. Tek dolaskom novog Zakona iz 1996. godine neovisna scena počela je rasti. No, sustav se ni na koji način nije prilagodio novonastalim okolnostima. I ostao je jednako nesklon neovisnoj sceni kao što je bio u socijalizmu. Minimalni su pomaci vidljivi, ali sasvim nedovoljni.

Mala scena jedan je od rijetkih kulturnih brendova u Zagrebu, ali i u čitavoj Hrvatskoj. Kako se stvara jedan kulturni brend?

Kulturni brend se stvara strateškim opredjeljenjem za izvrsnost kao temeljnu pretpostavku umjetničkog stvaranja s jedne, te znanjem o tome kako se to radi s druge strane. Mala scena već godinama radi prema Strateškom planu, ništa se ne događa slučajno, a zahvaljujući upravo ovoj strateškoj orijentaciji, moguće je preživjeti.

Na adresu we-support@mala-scena.hr svakim danom pristiže sve više pisama podrške. Smatrate li da će „gradski moćnici“ reagirati na glas struke i naroda?

O «moćnicima» ne razmišljam. Pravnim putem i kroz proceduru, kako to nalaže demokracija, već gotovo tri godine vodim ovu borbu i vodit ću je dalje. Potpora stiže uistinu sa svih strana svijeta i Hrvatske, od počasnog predsjedavajućeg organizacije UNESCO, kazališta iz Japana, Koreje, Indije, Njemačke, Francuske, Nizozemske… centara ASSITEJ iz cijeloga svijeta, kolega koji su s nama radili u prošlosti, ali i onih koji nisu, različitih organizacija iz Hrvatske i inozemstva, naše publike, pa čak i ljudi koji nas ne poznaju. Kad pročitate što ljudi pišu znate da ste ostavili trag u poslu kojim se bavite. To je toliko dirljivo, poticajno i bitno da mi uistinu u ovom trenutku ništa drugo nije važnije. Naravno da ću na kraju pobijediti u ovom ratu Davida i Golijata. U to nikada nisam posumnjala. No, također sam svjesna da će rat još dugo trajati.

Osim opcije da Vam Grad vrati ostatak sredstava dodijeljenih za 2012. godinu, te u budućnosti sredstva vrati na prijašnji iznos, koje su mogućnosti za spas Male scene?

S obzirom da su takva vremena kakva jesu i da sponzora naprosto nema, mogućnost da Mala scena nastavi svoj život je da otpustimo zaposlenike, dakle, da nemamo trošak osobnih dohodaka, da produciramo jednu premijeru godišnje (umjesto 3 do 4 kao do sada) i da se vratimo na svoje početke, odnosno, da u predstavama igramo samo Ivica Šimić i ja, da sami prodajemo predstave, da sami radimo i na blagajni i na garderobi, da sami održavamo prostor, da Šimić režira i glumi, ja da produciram i glumim i vodim poslovanje. To uvijek možemo napraviti. Postavlja se pitanje, kakvog se ima smisla vraćati na 1986. godinu kada smo 1. srpnja odigrali svoju prvu premijeru kao Mala scena. Kao da u međuvremenu nismo napravili baš ništa, kao da osim umjetničkih rezultata nismo osmislili i specifičan organizacijski model funkcioniranja. Osim toga, ovo nije problem Ivice Šimića i mene osobno. Mi svoju egzistenciju možemo ostvariti na različite načine i to bez stresa, jer imamo kvalifikacija za mnoge stvari. Ovo je problem da će u zemlji u kojoj je toliko nezaposlenih još četvero ljudi otići na burzu, a pedesetak umjetnika koji tijekom godine zarađuju autorske honorare u Maloj sceni, ostat će bez izvora prihoda. Također će nestati jedno od rijetkih kazališta u kojem će se mladi umjetnici pokazati na audiciji ili dobiti svoj prvi posao.

Za razliku od velikih institucionalnih kazališta u kojima mladi glumci rijetko dobivaju priliku za rad, Vaše je kazalište kao dio svoje strategije istaknulo i rad s mladim glumcima, dramskim piscima i redateljima. Zbog čega ste odlučili toliko prostora ostaviti za mlade umjetnike?

Mala scena nema svoj ansambl, već duže vrijeme glumce odabiremo na audicijama i pratimo rad mladih umjetnika na Akademiji. Budući da se bavimo suvremenim kazalištem, čini nam se da su mladi umjetnici najotvoreniji za nove izazove. Najčešće se zadržavaju na jednom do tri projekta, steknu iskustvo, osvoje neke nagrade i – idu dalje. Ivica Šimić ima licencu za Interplay, međunarodnu mrežu koja promovira dramske pisce, te je i preko te mreže učinio mnogo na promociji mladih hrvatskih dramskih pisaca u inozemstvu. Sastavni dio našeg strateškog plana je i izlazna strategija osnivača, odnosno Ivice Šimića i mene, prema kojoj namjeravamo prepustiti kazalište Mala scena umjetnicima koji će donijeti novu estetiku i organizacijski oblik, ali sačuvati temeljnu strategiju našeg djelovanja – izvrsnost.

Ukoliko ipak dođe do najcrnjeg scenarija i zatvaranja Male scene, planirate li nastaviti rad bez institucije ili u sklopu nekog drugog kazališta?

Ukoliko dođe do zatvaranja Male scene, otići ćemo u inozemstvo gdje možemo raditi umjetničke poslove (Šimić režija, a ja kazališna produkcija) i različite vrste edukacija. U ovoj zemlji u kojoj je moguće da se zatvara jedno uspješno kazalište isključivo zbog jednog bloga, a to je moja Slamka spasa koju pišem već treću godinu i kroz koju na sastavne dijelove demontiram pervertiran i retardiran sustav, onda  više nemamo što tražiti. Premda imamo već previše godina za taj korak (Šimić je prešao 60, a ja 54), otići ćemo iz Hrvatske.

U svojoj novoj knjizi Kazališna tranzicija u Hrvatskoj govorite o kazališnom zakonodavstvu. Budući da su u tijeku izmjene Zakona o kazalištu, koje bi bile Vaše sugestije?

U knjizi se može mnogo toga pročitati o povijesnim aspektima donošenja kazališne zakonske regulative u Hrvatskoj, ali se mogu pročitati i preporuke za izlazak iz sadašnje (bezizlazne) situacije. Ta je knjiga inače moj doktorski rad. Ima gotovo 400 stranica i bilo bi neozbiljno odgovoriti u tri rečenice.

Iako se još uvijek bira intendant HNK Zagreb, a svi se još uvijek sjećamo duge borbe za izbor intendanta HNK Split, Ministarstvo kulture odlučilo je i kazalište u Varaždinu proglasiti nacionalnom kazališnom kućom. Kako tumačite taj potez kojim smo postali narod s najviše nacionalnih kuća „ po glavi stanovnika“

Ta je odluka potpuno neutemeljena, proizvoljna, politički motivirana i imat će dugoročne loše posljedice na sustav. Argumentacija koja se mogla čuti od onih koji su donijeli odluku potpuno je promašena i «ne drži vodu», kako se to lijepo u narodu kaže. Besmislica. Pisala sam o tome u nekoliko svojih blogova koji su dostupni na internetu. 

Poznati ste i kao omiljena nastavnica na Odsjeku produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti, ali niste ponovno primljeni u radni odnos. Planirate li nastaviti svoj rad sa studentima usprkos tome?

Bila sam docentica na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gotovo osam godina. Zvanje docenta ne mogu izgubiti, kao ni doktorat, ali nisam primljena u radni odnos nego je primljena Tatjana Aćimović koja nema doktorat i koja je tek sad postala docentica i koja u području za koje je natječaj raspisan (kazalište) ima sveukupno 3 produkcije u zadnjih 15 godina, a ja ih imam 70. Ona je predavala 1 kolegij, ja 5. Ona je imala 60 norma sati u semestru, ja 300. Kvalifikacije govore same za sebe. Međutim, i taj moj neizbor je također dio iste priče. Volim prenositi znanje studentima, a kako se vidjelo, i oni cijene moj rad premda sam vrlo stroga. A hoću li ponovno negdje predavati ili ne, to ne znam. Trenutačno završavam jednogodišnju edukaciju na ELA, to je e-learning akademija. Inače imam i certifikat za TQ profesionalnog trenera, a sad ću imati još jedan certifikat. Hoću li ga ikada igdje moći implementirati, u ovom trenutku ne znam.

Zbog javnog djelovanja dogodio se i niz javnih napada na Vas, pa čak i obavijesni razgovor na policiji. Unatoč tome i dalje neustrašivo pišete. Je li teško zadržati hrabrost uslijed javnih zastrašivanja?

Na policiji nisam bila jednom. No, jednom sam čak bila privedena zbog sumnje da želim ubiti Zvonka Makovića i njegovu obitelj. Prošla sam previše ispitivanja i inspekcija da bi me više bilo kakav novi poziv uznemirio. Zastrašuju me svakodnevno, pa i subotnji tekst Tomislava Čadeža u Jutarnjem listu, u kojem piše same laži i to na duplerici i na naslovnici, jedno je od takvih zastrašivanja. Ono što mi jedino nije jasno to je kako njima nije jasno da se ja ne bojim baš ničega od onoga što su mi oni predvidjeli napraviti. To je već stvar inteligencije. Čovjek u životu ima samo jedan izbor, može izabrati između biti  ili imati. Ja sam se odlučila za biti. A ta odluka nosi sa sobom da se ne možete bojati ovakvih kakvi me žele izbrisati s naše kulturne scene.