Istaknuto
21.05.2022.

Vrijeme čitanja: 3 minute Nova godina - novi ja. Naravno da ne - koliko god želio da taj statement bude točan. Isto to je mislio i Celeste koji godinama štanca iste albume. Kod mene i dalje siječanj izlazi debelo u godini.

27.03.2022.

Vrijeme čitanja: 7 minute Razbijamo predrasude i upoznajemo drugačije kroz prozor u supkulture. Marija Marković predstavnica je gothic supkulture koja ujedinjuje sve vrste umjetnosti, a u razgovoru s Goranom Terzićem otkriva da stil njeguje i kroz glazbeno stvaralaštvo.

Knjige

„Voli me više od svega na svijetu” (M. Furlan): Životna priča glumice koja nije pripadala

17.05.2022. Goran Terzić
Vrijeme čitanja: 5 minute

…a uskoro će im se pridružiti moji neobjavljeni rukopisi. Kad umrem, zamišljam svoga sina kako ih vjerojatno baca, skupa sa svim ostalim. I to će biti kraj jednog cijelog svijeta.

Prvi put u životu pročitao sam autobiografiju. Riječ je knjizi jugoslavenske filmske i kazališne dive Mire Furlan. Ranije sam mislio da je autobiografija običan pripovjedački tekst o događajima iz života. Čisti narativ koji me ne može zainteresirati ako osobno ne poznajem autora. No, čitajući „Voli me više od svega na svijetu” zaključio sam da je autobiografija svojevrsno oslobađanje svega što za života nemamo priliku objasniti. Tako možemo jednom zauvijek reći kako uistinu jest, bez upadica. Čitajući smo spremniji slušati, a ponekad i razumjeti.

Pisana je riječ promišljenija i preciznija od izgovorene. Možemo sasuti prave riječi na pravi način, a da nas nitko ne ušutka ili namjerno iskrivi misli. Ono po čemu je ovakav tip djela poseban jest pisanje s vremenskim odmakom. Autorica je pisala retrospektivno, što joj je omogućilo da ispravnije sagleda prošlost i da ju shvati na pravi način. Osim toga, djelo je iskreno, sadrži detalje o obitelji, karijeri, intimi, ali i emigrantskom iskustvu. Bilo mi je drago čitati autobiografiju osobe koja potječe s jugoslavenskog tla, a razmišlja nadnacionalno tijekom cijeloga života, bez obzira na izdaje i gubitke koji su cijena „neposluha”.

Ljubav je glavni pokretač

I evo ga, prvi put: opsesija željom za ljubavlju. Neprekidno vaganje: da li me vole? Ili me mrze? Ako me vole, da li me vole dovoljno? I, ako da, da li me vole na pravi način?

Mira Furlan odrasla je u, doduše disfunkcionalnoj, obitelji intelektualaca. Tako je odmalena bila izložena književnosti i učenju stranih jezika, ali i visoko humanim vrijednostima (slobodi i pravdi) te feminizmu. Bila je nesigurna, ponekad i suicidalna, ali, čini mi se, i hedonist. Umjetnici reagiraju emocijama i na emocije, stoga je već u djetinjstvu pokazala želju za ljubavlju vršnjaka. Potreba za ljubavlju provlačila se kroz čitav njen život, a doima se da ju je u najčišćem obliku pronašla kod roditelja i muža Gorana Gajića te sina Marka kojemu je posvetila knjigu.

To je oduvijek bio moj omiljeni izbor kod nošenja s kompliciranim pitanjima: sakriti se i pobjeći. Bavljenje problemom tako da se njime ne baviš.

Ostale prijateljske, ljubavne, poslovne, a posebice veze s javnošću bile su nepredvidive i, u krajnjem slučaju, ruševne. Imam dojam da je Mira mogla biti sigurna da je dobra osoba i glumica samo kada ima potvrdu drugih. U suprotnom bi propitkivala izbor ionako podcijenjene i (za žene) seksistički prožete profesije. Valjda je glavno načelo javnog posla „svidjeti se drugima”, što je i uspjela 70-ih i 80-ih godina. Tako je, zaokupljena poslom i traženjem ljubavi, previdjela političku napetost na Balkanu. Ubrzo se, ni kriva ni dužna, našla u središtu ratne manije koja je zatrovala balkanske umove.

Foto: lostpedia.fandom.com

Cijena neutralnosti i osjećaj nepripadanja

Ratna propaganda moćan je stroj, bez milosti i veoma efikasan. Laž ponoviš toliko puta da nakraju postane istina.

Rat. Zbivanje u kojem svi pokazuju pravo lice. Mira Furlan bila je otvorena za raznorazne suradnje po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Nije ju zanimala nacionalna pripadnost, niti bilo koja druga identifikacija. Upravo zbog nepristajanja uza „svoju” zemlju postala je žrtvom ratne propagande. Počele su pristizati prijeteće poruke i članci sa seksističkim konotacijama koji su je opisali kao državnog neprijatelja, izdajicu. Čak joj je oduzet i stan. Sva su njezina postignuća zaboravljena. Dobila je otkaz u zagrebačkom HNK-u i postala anonimus među nekadašnjim kolegama i prijateljima. Status zvijezde i dobrota više nisu bili dostatni. Tražilo se zauzimanje strane.

Zar je to grad koji mi je uspio sjebati život? Taj mali, provincijalni grad sa svojim maleckim, oronulim aerodromom? (…) S druge strane, to je i prilično izuzetno: mali su i malo ih je, ali imaju moć da ozbiljno povrijede. Zato što misle svi kao jedan. Osjećaju kao jedan. Jedan narod – jedan glas. Zadivljujuće. Zastrašujuće. Cijelo tijelo mi drhti. Zašto sam došla?

Otišla je. Što bi drugo uopće mogla na tlu koje ljude dijeli na ove i one, u okruženju koje kategorizira na temelju imena i prezimena, religije i države? Iskristalizirao se i drugi glavni motiv knjige – pripadanje. Mira nikada nije osjećala da je apsolutno dobrodošla, nije se osjećala poželjnom. Nije pronašla prirodno stanište. Naprotiv, smatrala je da je se i Hrvati i Srbi žele otarasiti te da se pitaju zašto je uopće došla. Ista će ju situacija dočekati i u američkim gradovima gdje će tražiti posao i pokušati dostići „američki san”.

Neprestano nas tjeraju da budemo svjesni svoje autsajderske pozicije. I (svejedno) od nas se i dalje očekuje da budemo zahvalni.

Amerikanci ne razumiju, Srbi i Hrvati ne znaju što čine. Sve u svemu, bilo im je nepojmljivo priznati ženu, pritom glumicu, kao takvu, bez suvišnih sufikasa i prefikasa. Bilo je učinkovitije vršiti medijski linč i prozvati je „lakom ženom”, prijetiti smrću i onemogućiti joj normalan život. Sve u svrhu jačanja netrpeljivosti i domoljublja. U Americi je druga priča – prilagodi se ili nemoj smetati. Dobronamjerni smo i zainteresirani, no konkretnu pomoć morat ćeš pričekati dok te se sjetimo. Kako god, pokazalo se da je sve bolje od stradanja i nacionalizma.

Nestali su obrasci i nastupila je ljubav

Možda sam ja svoj jedan i jedini problem. Uvijek isti dosadni obrazac: pokušavaš zadovoljiti druge (režisere, muškarce, svog muža, svoju zemlju i njezine stanovnike itd., itd.) i uvijek se čini da ne uspijevaš.

Pokušao sam dati sažeti prikaz radnje koja zauzima najdeblji dio knjige. Vjerujem da svi znaju tko je Mira Furlan i koja je njezina životna priča. Unazad više od godinu dana konstantno se pojavljuju „forenzički” članci koji nude zaključke izvađene iz konteksta ove knjige. Besmisleno. Stoga bih se držao svojih dojmova. Mislim da nikada nisam pročitao išta tako iskreno i hrabro. Zacijelo nije jednostavno ponuditi svoj život na pladnju, i to s intimom, bez autocenzure.

Poslužila se retoričkim pitanjima kojima ustvari više zatvara nego otvara prostor za daljnju diskusiju. Sve je jasno i očito. Potaknula je na razmišljanje probranim konstrukcijama rečenica. Čitatelja je uvela u predratno, ratno i poslijeratno razdoblje, no obrazac je ostao isti – zadovoljiti druge. Dobio sam dojam da je u puno navrata smatrala da je zadovoljna ako su drugi zadovoljni, zbog čega se i pitala što mora promijeniti i kako dalje. Istinsku sreću donijeli su joj muž koji ju je naučio ljubavi i sin koji ju je naučio lakoći.

Ova poslijeratna, „tranzicijska” situacija (od socijalizma, koji sada svi mrze, do obožavanog kapitalizma, koji je došao u formi legitimne krađe omogućene svima) stvarno je gnjusna, do stupnja fizičke mučnine. Nemamo više što tražiti ovdje. Što se tiče Srba i Hrvata, oni su ružniji kad jedni druge usiljeno vole nego kad se iskreno mrze.

Životna priča je zaključana, s olakšanjem

Želim vjerovati da je ova autobiografija oslobađanje od obrasca koji nalaže da je zadovoljstvo drugih i njezino zadovoljstvo. Ipak je trebalo smoći hrabrosti i napisati riječi koje neće usrećiti svakog čitatelja. Poneki će od njih misliti… Što će misliti? Valjda je prestalo biti važno. Cjelokupno životno iskustvo nadišlo je sve trenutne nesigurnosti, što je sasvim opravdano. Pogled unatrag, premda više boli, manje je neizvjestan od pogleda prema naprijed. Nije imala više što izgubiti. Zemlja u kojoj je napravila prve korake, što dječje, a što glumačke, nestala je. Ostalo je samo sjećanje na nekadašnja lica koja su u međuvremenu poprimila bezličnost. Ostali su otupjeli umovi još uvijek neskloni zajedništvu i miru. Ostalo je još netrpeljivosti i žeđi za krvlju. Nikada neće biti dovoljno biti čovjek.

Ispunjena su sva očekivanja koja sam imao prije čitanja. Tih 629 stranica posljednje je obraćanje svemu što se dogodilo, suočavanje. S bivšom Jugoslavijom, Amerikom, a ponajprije sa sobom i svojim nesigurnostima. Mira Furlan otkrila je sve ono što se uživo ne pokazuje – unutarnja stvarnost, emocije, slabosti. Konačno, osjećala je zahvalnost, smirenost i slobodu. Rekla je što je imala, ovoga puta ne pitajući se hoće li biti voljena ili omražena. I napokon se pronašla, pronašla je ljubav.

Ali onda čujem svoj arogantni glas iz djetinjstva: “Želim da me vole više od svega na svijetu.” “I vole te”, govorim tom razmaženom derištu. “Ali čak i ako ne, to nije važno. Važno je da ti voliš njih. To je dovoljno”, kažem i gledam kako se plavi Jadran ljeska na suncu. Moja ljubav je dovoljna.

(Visited 106 times, 5 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.800 out of 5)

Komentari