Zbogom, Punčke!

Šest curetaka, da ne kažem pretenciozno snaši, sjedilo je 2008. na stepenicama vinkovačkog kina netom prije punk-rock gaže Festivala Dokumentarnog Rock Filma i predstavilo se kao Punčke. Ne baš pankerski prgavo, ali dovoljno samouvjereno, iako je i ta samouvjerenost tada bila priučena. Već iduće godine prepolovljeni bend udario je kamen temeljac curama koje se kite imenicom ženskog roda, a za koju će mi za koju godinu zamjeriti da je rodno-politička. Iako se nikad nisu bojale iznijeti mišljenje, naljepnice, stickere, etikete Punčke nisu voljele. I tu su mi se posebno dopale: ne obraćaju se jednoj publici, ne obraćaju se s misijom, nisu politične, a totalno su asertivne.

Punčke su jedan od onih bendova koje promatraš kako rastu i stasaju, prerastaju u nešto izvan svojih i tvojih očekivanja – bez podlijeganja trendovima internetskih generacija. Punčke su jedan od onih bajronovskih projekata samokreacije gdje je su same radile infrastrukturu benda i strateški planirale sonične ‘napade’ na podrume, klubove i festivale, od Jadrana pa do Vijetnama. I uslijed tektonskih strukturnih pomaka, zamjenom kreativne bubnjarice Ruby za ###-ovskog Gorana koji je već ranije svojim matičnim bendom postao ime vezano za Punčke, trojka je obišla svijet čime se pokazalo da ima života i izvan Hrvatske. Ponajprije dizajnerica Ruby, a sada žena-majka-kraljica i glavonoša benda, Lucija, pogaču će radije peći, kao i pola milijuna Hrvata, negdje veselije, negdje zdravije, negdje manje ‘zadojenije’.

Lucija me najprije dobrano nasmijala prvoaprilskom najavom razlaza Punčki nakon Skype kave svega par mjeseci ranije kada smo razglabali o pokemonima, uriniranim jajima i strganim nogama u Aziji, da bi se zajebancija pokazala kao tužna istina. Nitko se nije zajebao, niti razjebao bend, ali sjebano jest (oprostite na kočijaštvu, ali svoji smo valjda?) da je negdje drugdje redovito bolje negoli kod nas. I tko im može zamjeriti?

No Punčkama koje ovaj tekst nisu platile, naručile, a ni za njega znale, kao mladom bendu koji je tetovirao tkivo hrvatske scene, morali smo kao redakcija poslati poruku (slijedi i sms da se osvrnu na stranicu) kojom ćemo ih ispratiti, dati vjetra u jedra na sve četiri strane i zahvaliti što su plivale uzvodno, borile se s vjetrenjačama i u dvanaest godina, svega tri albuma i dva EP-ja, udarile srednjak mejnstrimu, bile kreatorice svoje priče. A njihova će priča ući u glazbene anale i leksikone, što je potvrdio dio prijatelja i suradnika koje smo zamolili da s nama ispišu pozdravnu čestitku rakijoliko žestokim i dragim nam – Punčkama.

Cure, koliko vas ima i koliko vas bilo, momče jedini, nakon transkontinentalnih putešestvija i gaža u različitim ograncima i odjecima, bezeciramo jedan kolosalni reunion!  Dotad, jašite na valovima svojih Petri i Petara Panova!